Kako je napisana slikovnica za predškolarce ‘Žinko u školi’

Povodom objavljivanja naše prve zajedničke slikovnice ŽINKO U ŠKOLI, pitala sam Željku Horvat-Vukelja kako se pišu slikovnice i priče za djecu.

ilustracija iz knjige
REUMATIČNI KIŠOBRAN i još deset pričokaza,
Školska knjiga 2007, uredila Miroslava Vučić

Početkom 2020. završila sam s ilustriranjem priče o ježiću Žinku. Ova priča za prvašiće je dugo putovala po vrtićima gdje ju je Željka pričala budućim školarcima. Srećom, u Školskoj knjizi su prepoznali dobru priču i tako je od nje nastala slikovnica uz koju dolazi i dodatak – lutke za igrokaz.

Željku znam već dugi niz godina. Prva ‘prava’ knjiga koju sam ilustrirala je bila njezina zbirka priča REUMATIČNI KIŠOBRAN. Po priči iz te knjige je napravljena i istoimena predstava u kazalištu Žar ptica.

Osim što je spisateljica, Željka je oduvijek aktivna u školama, kao učiteljica ili kao pripovjedačica priča.

Kako ti je pala na pamet ideja o Žinku? Kako ti uopće padaju na pamet
ideje za priče?

Već desetak godina svakog prvog dana nove nastavne godine odlazim u Područnu školu Dragonožec i đacima prvacima pričam priču za dobrodošlicu u školu. Tako sam jedne godine poželjela smisliti priču u kojoj likovi neće biti dječaci i djevojčice nego šumske životinjice koje kreću u školu. Jer, kad bolje razmislimo, i životinjski mladunci moraju mnogo toga naučiti: npr. kako naći hranu, kako zadovoljiti žeđ, kako nanjušiti neprijatelja, kako razlikovati tragove u prirodi… Za glavnog lika odabrala sam malu, simpatičnu životnju, svima dragu – ježa. Ostali su likovi nastali sami od sebe.

Jesi li zamišljala Žinka i ostale likove onako kako sam ih ja nacrtala?

Ne samo da sam ih otprilike tako zamišljala nego sam ih i sama napravila od kolažnog papira, zalijepila ih na kartone i tako napravila lutke koje su mi pomagale da priča za publiku bude još zanimljivija. Osim toga, moram reći da sam imala vrlo konretnu želju: da ovu moju priču ilustrira Nara. I želja mi se ostvarila!

Željkine lutke za igrokaz ŽINKO U ŠKOLI


Od kud ti dolazi inspiracija za priče?

Inspiraciju dobivam u svakodnevnom životu: u kuhinji – dok pripremam hranu ili perem posuđe, u tramvaju ili autobusu, u šetnji – dok promatram prirodu ili kuće i ljude oko sebe, zatim dok razgovaram s prijateljima i znancima i slušam njihove doživljaje ili pak dok sviram klavir i u mislima prebirem po svemu što sam toga dana doživjela.


Kako i gdje pišeš – imaš li posebno mjesto, vrijeme, fotelju, pišeš li rukom, na laptopu ili diktiraš u diktafon?

Ideje bilježim u mali notes koji ide svuda sa mnom. Prije nego što priču napišem, dugo je nosim u glavi, gradim je sliku po sliku, prizor po prizor, pa je onda nadograđujem, prekrajam, poboljšavam. Zatim je pričam djeci i onda vidim koliko je „svidljiva“, koliko u sebi ima potencijala, pa je opet mijesim i mijesim da bude još bolja, još prirodnija, još privlačnija i još dojmljivija. Tek tada je zapišem.

Nemam omiljeno vrijeme pisanja, pišem kad imam vremena (jer iako sam u mirovini, imam mnogo obveza i poslova.

Nemam ni omiljeno mjesto za pisanje: katkad je to u kuhinji, pokraj krletke s našim papagajom Žakom, katkad u dnevnoj sobi, na rubu velikoga stola, s pogledom na stabla ispred kuće.

Slikopriče pišem rukom, a ostale priče u laptop. Pišem brzo, pritom proizvodim veliku količinu tipfelera, ali to u tom trenutku nije važno, važno je samo ploviti na dobrom valu inspiracije.

Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja


Poliraš li dugo rečenice i biraš prave riječi ili ih samo staviš na papir?

Kao što sam već spomenula, najprije sav tekst „iskrcam“ u laptop, sa svim jezičnim i tiskarskim pogreškama. Poslije polako čitam i ispravljam. Zatim pustim priču neka fermentira. Onda opet čitam, pa dorađujem, brusim, poliram.

Koliko ti treba da napišeš priču?

Ako je priča već oblikovana u mojim mislima, onda je petnaestak minuta dovoljno za slikopriču, a sat, dva ili tri za klasičnu priču (ovisno koliko je duga). Tu ne ubrajam doradu
priče, ona se radi u više navrata.

Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja

Voliš li više čitati ili gledati filmove?

Više volim čitati, jer kad čitam, onda sama „režiram“ tekst i sve je po mom. No jednako kao i knjige poštujem dobre filmove i uživam u njima, a one koji su mi osobito dragi mogu gledati i pet-šest puta.

Koja ti je najdraža dječja knjiga?
Teško mi je izdvojiti samo jednu. U jednom razdoblju to mi je bila „Uzbuna na Zelenom vrhu“ Ivana Kušana, zatim „Zeleni otok“ (manje poznata knjiga Mate Lovraka), pa vječna „Hajdi“, pa Kästnerov „Leteći razred“, zatim „Dječak i djevojčica“ poljske spisateljice Hane Ožogovske, pa zbirka „6000 budilica“ češkoga pisca Miloša Macoureka, pa „Fantastični gospodin lisac“ Roalda Dahla… Neke su mi knjige drage zbog sadržaja i ideja, a neke zbog divnog stila kojima su pisane.

Željka u školi

Jesi li oduvijek znala da ćeš biti spisateljica?
Ja sam to od ranog djetinjstva priželjkivala, ali istodobno sam od najmanjih nogu znala da mi to neće biti jedino zanimanje, nego da ću imati i neki „obrtnički“ posao kojim ću zarađivati za život (ali ga i voljeti!).

Koliko je zanimanje učiteljice bilo važno za tvoje spisateljsko stvaralaštvo?

Bilo je itekako važno. Cijelo sam vrijeme u školi imala zahvalnu publiku, koja me je pozorno slušala, koju sam ja pozorno slušala i koja me je neprestano nadahnjivala. Poslije, kad sam radila za „Modru lastu“ i Smib“, bili su to moji čitatelji, s kojima sam se često i fizički sastajala. Prava, živa publika moj je najbolji suradnik u stvaranju: motivira me, nadahnjuje i puni dobrom energijom. Ja jako volim i jako poštujem svoju publiku.

Mjesec hrvatske knjige 2021, knjižnica Špansko-sjever. Željka Horvat-Vukelja priča o knjigama, važnosti čitanja djeci i slikovnici ŽINKO U ŠKOLI
ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja,
Školska knjiga 2021, uredila Snježana Marić

Što sam naučila na zoom edukaciji Napiši svoju stranicu u 7 koraka

Online edukacija by Željka Babić

Prije mjesec dana sam se pridružila edukaciji Napiši svoju stranicu u 7 koraka. Priznajem, nisam pojma imala o čemu se tu radi. Nisam znala ni je li to nešto što bi meni koristilo. Ali, već nakon prvog susreta sa Željkom u njezinoj zoom učionici, shvatila sam da mi ovakva edukacija i te kako treba!

Sebe smatram tehnološki polupismenom. Teško mi je razlučiti što je bežični telefon od daljinskog :). Dugo mi je trebalo da se pokrenem na Facebooku i otvorim svoju ‘profi’ stranicu. Da ne pričam o ovom blogu, koji pišem puno prerijetko, i ne razumijem ni što je url, ni tag, ni kako se linka, a kamoli nešto kompliciranije. Ali, iako sam potpuni antitalent (ili baš zbog toga?!), trudim se shvatiti, jer ipak, sav taj online svijet je jedno veliko polje mogućnosti i slobode i stvoreno je za nas male, mikro entuzijaste koji su još uz to i introvertni.

Željku Babić znam s Facebooka. Njezina otvorenost i pozitiva nikog ne ostavljaju ravnodušnim, pa tako ni mene. Otvoreno priča o sebi i svojem poslu. Dozvoljava drugima da sudjeluju u njezinim radostima i uspjesima, ali i u teškim danima, padovima i razočaranjima. Uz to što je samohrana majka koja se preseljava iz Njemačke u Rijeku s dvoje teenagera u sred globalnog kaosa i neizvjesnosti, još je i uspješna poslovna žena koja snima podcast, radi edukacije i u slobodno vrijeme igra odbojku.

Dakle, tu veliku nadahnjujuću energiju ja sam morala doživjeti i zato je Željkina edukacija Napiši svoju stranicu u 7 koraka bila savršen izbor – naučiti nešto novo i upoznati Željku.

Na edukaciji sam naučila što je to COPY i što je CONTENT i kako postepeno, korak po korak, stvoriti iz kaosa u glavi konkretan posao i sadržaj za web stranicu. Dugo mi je trabalo da skužim kako razmišljati kao marketingaš, ali nakon 3 susreta mi je ‘sjelo’ i sad sam svjesnija nekih detalja.

Također, cure (jer bile su tu i Ivona iz ANAHATA KONSTELACIJE i Tanja iz TANJA DELA NEŠTO) su mi pomogle da definiram što točno želim postići sa svojim sajtom i do kud sve mogu stići, ako na pravi način sagledam cijelu situaciju. Uz to sam dobila i pisani materijal koji mi je pomogao kad god bih zapela na nekom koraku. Nakon mjesec dana ove edukacije mogu reći da sam sad svjesnija u što se upuštam, ali i sigurnija u sebe i svoj projekt koji se kuha u mojoj glavi, kao i njegov pozitivan ishod.

A sve zahvaljujući Željkinom strpljenju, znanju i iskustvu kad je u pitanju promišljanje o pisanju za web, te Ivoni i Tanji koje su bile spremne mozgati sa mnom na četiri susreta edukativne zoom radionice.

Zaključak nakon mjesec dana radionice

Osjećaj nakon edukacije: 5!

Upoznati ljude i uz put nešto naučiti, a pri tom uživati u dobroj atmosferi, nešto je što meni u potpunosti odgovara. Nisam baš ‘sjedim na kavi’ tip, više sam za ‘ugodno s korisnim’, u što se online edukacije savršeno uklapaju.

Znanje nakon edukacije: 5!

S početnog 0 predznanja do otkrivanja osnovnih tajni zanata, dobila sam i više nego sam očekivala. Prvenstveno se to odnosi na definiranje mojeg projekta za sljedeće razdoblje, zatim konkretno znanje o tome kako ga pokrenuti, i na kraju razmjena iskustva, brainstormanje, neobavezno druženje, koketiranje s prodajom nekretnina 🙂 …

Motivacija nakon edukacije: 5!

Rezultat svega, kao i podrška drugih je neprocjenjiv osjećaj motiviranosti i odlučnosti da idem dalje u smjeru koji sam prije edukacije samo lagano nazirala. Sad ustvari znam početne korake i na meni je da izrealizirm dobru ideju!

Nova znanja nakon radionice

Što sam naučila:

  • što je copy, a što content
  • kakva je psihološka pozadina dobrog sajta
  • kako strukturirati dobar sajt
  • kako biti neopterećen tehnologijom i njenom nesavršenošću
  • da se u grupi može doseći puno dalje nego kad ideš sam

Željkinu edukaciju preporučam svakome tko ima web, blog ili je na bilo koji način orijentiran na online komunikaciju s klijentima!

3 formule kako napisati dobru rečenicu

Imaš priču koja ima početak, sredinu i kraj. Zadovoljna si, ali nekako, to još nije to. Vrijeme je da se posvetiš rečenicma! Saznaj kako napisati dobru rečenicu.

Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta.

Danas pada snijeg i Maca Papučarica šije papučice za djecu iz malog sela. Postavit će ih zečjom kožom da budu mekše.

Gle malu voćku poslije kiše! Puna je kapi, pa ih njiše.

Sjećaš li se još koje rečenice iz slikovnica svojeg djetinjstva?

Čitatelji vole zabavne i uzbudljive priče, ali se zaljubljuju u lijepe i snažne rečenice. Zbog lijepih, dobrih, snažnih rečenica čitatelje prožimaju emocije zbog kojih plaču, smiju se, raduju se zajedno s junacima.

Postoji mnoštvo načina da se napiše lijepa rečenica. Neki pisci dugo poliraju svoje rečenice. Važno je i da rečenice ne počinju jednako, da postoji sklad između količine dužih i kraćih rečenica, te da se, pogotovo u slikovnicama, koristi rječnik primjeren djeci i da rečenice ne budu preduge.

Neke formule pisanja dobrih rečenica:

1. Formula: 2,3,1

U pisanju dobrih rečenica pomaže pravilo 2,3,1. Najsnažniji dio rečenice (1) stavlja se na kraj, a najslabiji dio (3) u sredini rečenice.

Dakle, počneš rečenicu s drugom po redu zanimljivom informacijom, zatim slijedi informacija koja je treća po važnosti i na kraju najsnažniji dio koji nas iznenadi.

Tako se postiže napetost u rečenici, što naravno, potiče pažnju čitatelja.

Primjer:

Dok se Petar penjao na najvišu granu, (2) svi su ga radoznalo pratili pogledima, (3) samo je Tina ljutito okrenula leđa da ga ne vidi.(1)

Za slikovnicu koja je za malu djecu, ovakva rečenica se može i treba pretvoriti u dvije ili tri rečenice, pa one mogu tvoriti dvije ili tri slike/stranice:

Petar se penjao na najvišu granu, a svi su ga radoznalo pratili pogledima. Samo mu je Tina okrenula leđa da ga ne vidi.

Pravilo vrijedi i za kraće rečenice, dakle 2,1, gdje manje važna informacije dolazi prva, a važnija dolazi zadnja.

Na primjer umjesto:

Ivan je ugledao veliki zeleni balon kad je otvorio prozor.

napravi dramatičniju rečenicu:

Kad je otvorio prozor (2), Ivan je ugledao veliki zeleni balon(1).

2. Formula: produbljivanje

Drugi način na koji možeš napraviti zanimljivu rečenicu je da prvo kažeš glavnu informaciju, a u nastavku rečenice ju opisuješ, produbljuješ saznanje o prvom dijelu:

Ušli su u kolibicu, u njezinu toplu unutrašnjost, u mirisnu tišinu, u sigurnost bakine kuhinjice.

3. Formula: zavisna rečenica – snažna rečenica

Umjesto da pišeš samostalne rečenice kojima nešto obznanjuješ, da bi privukla čitatelja, bolje napiši zavisnu rečenicu.

Zavisna rečenica djeluje nezavršeno i automatski traži pažnju čitatelja, pa se tako dobija napetost u pripovijedanju.

Nakon nje, kao naglasak upotrijebi jednu samostalnu, snažnu rečenicu tako da zadržiš pažnju na bitnoj informaciji.

Na primjer umjesto:

Lena je pojela doručak i odnijela mlijeko u frižider na kojem je bila mamina poruka.

probaj:

Nakon što je pojela doručak, Lena je odnijela mlijeko u frižider. Na vratima ju je čekala mamina poruka.

Vježba:

Poigraj se svojim rečenicama isprobavajući tri formule. Naravno, ponekad to ne funkcionira, ali probaj napraviti dramatičnije rečenice kako bi postigla napetost i zadržala pažnju čitatelja…

Ako ti je ovaj tekst bio koristan, pročitaj i:

Kako pisati slikovnice

4 najčešća lika u slikovnici

Kako napisati priču za slikovnicu u 3 koraka