Osnovni sastojak za izradu slikovnice

Kako to da neki ljudi iz svojih ideja stvaraju sjajne rezultate, a drugi svoje sjajne ideje nikad ni ne izvade iz ladice?

Jesi li i ti od onih koje imaju divne zamisli, ali nakon nekog vremena shvatiš da se one rasplinjuju u mislima poput: “Nije to za mene, Ne znam kako, Nisam dovoljno dobra…” ?

U ovom videu govorim o pravom stavu kojim postižeš ono što zamisliš.

Prihvaćanjem mogućih poteškoća, ali uz odlučnost i namjeru da ćeš dati sve od sebe da realiziraš svoju ideju, ne samo da možeš napraviti svoju slikovnicu, već je to i formula za sve druge želje i zamisli u tvom životu.

A na putu do svoje slikovnice, osim pravog stava, od pomoći će ti biti i pdf priručnik NAPRAVI SLIKOVNICU kojeg možeš naručiti za 35 kn na:
https://napravislikovnicu.com/proizvo…

Mnogi od vas me pitaju kako da svoje priče pretvorite u slikovnice. Zato sam napravila priručnik u kojem obrađujem pitanja koja mi najčešće postavljate, ali i mnoga druga, koja vas kroz nekoliko tjedana vode od teksta, preko priče i ilustracija do gotove cjeline zvane SLIKOVNICA!

https://napravislikovnicu.com/proizvo…

(Napommena: Priručnik NAPRAVI SLIKOVNICU nije namijenjen djeci jer nije prilagođen njihovom načinu učenja. Iako, uz odgovarajuću pratnju i pravilan pristup, teme mogu biti prilagođene djeci.)

Slikovnica Bocka

Autor: Bruno Mezić
Izdavač: Iris Illyrika, 2022

BOCKA, prvi prijedlog naslovnice
BOCKA, drugi prijedlog naslovnice
Konačno rješenje naslovnice BOCKA.
Ponekad se ilustracije rade nekoliko puta dok se ne dobije ona željena s kojom su svi zadovoljni i koja zadovoljava zadane uvijete. U ovom slučaju ja sam htjela da naslovnicom dominira bijela kako ne bi odudarala od unutrašnjosti knjige. Urednica je htjela da bude namjenjena svima – i dječacima i djevojčicama, a da pritom ne bude žuta, jer je u isto vrijema objavila jednu drugu žutu naslovnicu. Umjesto nježne crvene koja vuče na rozu, odlučile smo se na šareno!

Bocka je neobična komarica koja ne voli piti krv već voli voćne i cvjetne sokove. Priča prati njezin život od kad je kao beba odbijala jesti sve osim soka od maline, preko učenja vještine bockanja, pokušaja da se prilagodi tradiciji kojoj pripada njezina porodica, pa sve do odustajanja zbog potpune nemogućnosti da bude prava komarica.

Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić

Međutim, tu nije kraj već priča tek počinje! Nakon pokušaja i promašaja, upadanja u opasne i neugodne situacije, Bocki ne preostaje ništa drugo već da se pomiri sa svojom sudbinom i posluša svoje srce. I tad joj se otvara divan svijet raznolikosti biljnog svijeta i mnoštva insekata koji joj postaju prijatelji. Otkriva svoj talent i ne samo to, već ga uspijeva staviti u službu svojih prijatelja stvarajući divne napitke za sve koji žive na njezinoj livadi.

Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić

Priču je napisao Bruno Mezić, a izdavač je Iris Illyrika 2022.

Ova divna priča ima sve što jedna slikovnica treba imati: simpatičan neobičan lik s kojim se djeca mogu poistovjetiti, njezin put od pokušaja da se prilagodi preko tri neuspjeha, do odustajanja (koji je ustvari izbor pravog puta) kako bi se dostiglo željena sreća i ispunjenost. Slikovnica pokazuje na jedan djeci prihvatljiv način kako slijediti svoju unutarnju Sjevernu zvijezdu, a pri tom pokazuje da je put do nje neugodan i pun slijepih ulica. Govori i o odabiru svojeg puta, bez obzira na obitelj, ali i o važnosti bezrezervne podrške roditelja.

Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić

Meni kao ilustratoru zanimljivo je bilo crtati lik koji je toliko omražen od ljudi. Zanimalo me kako ću nacrtati ‘sisanje krvi’ a da to ne bude odbojno, ili opasne scene gdje Bocka zamalo bude zgnječena. Volim kad se u slikovnicama govori o stvarima koje su ‘strašne’, ‘odvratne’, ljigave’, ‘nepristojne’. To su teme koje zanimaju i djecu. Svatko tko ima dječaka u kući zna da će se svakodnevno govoriti o prdecima, kakecima, smrdecima, kosturima, čudovištima i zombijima. Da će se istraživati bale u nosevima i prljave noge, u kutije će se skupljati pauci i gliste, i pokušavat će se izvoditi najluđi pothvati koji ponekad završavaju u plaču i kojom kapi krvi. Zato mi je ilustriranje ove slikovnice predstavljalo čisto zadovoljstvo – mnoštvo buba, smiješne scene nespretne komarice, scene promjene, šarenilo cvijeća… I na kraju, za mamu i tatu, jedna sretna poduzetnička priča!:)

Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić

Viktor velikoglavi

Autorica: Ana Galant
Izdavač: Kreativna mreža, urednica Ana Đokić, tisak 2022

VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant,
Kreativna mreža, 2022.

Slikovnica se bavi problemom nepripadanja i srama zbog fizičke različitosti i daje rješenje za takvu situaciju na način koji je prihvatljiv djeci i roditeljima.

Slikovnica Viktor Velikoglavi, nastala je iz priče Ane Galant. Na radionici pisanja Ane Đokić koja se održavala prošle godine, a pod pokroviteljstvom Gradske knjižnice Nove Gradiške, Ana Galant je napisala priču o Viktoru i njegovom neobičnom problemu – velikoj glavi koja privlači pozornost toliko da za Viktora život nije lagan. Je li to samo pitanje glave ili onoga što je u glavi, te koje je GLAVNO pitanje?

detalj ilustracije, VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant

Činilo se kao jedanostavan zadatak – pomalo smiješan lik u nezgodnim situacijama – bit će to zabavno ilustrirati! Ali, kako uopće nacrtati lik stilom koji nije realističan, a da se dobije očita fizička različitost? Slikovnica je forma u kojoj je normalno da ptice nose šešire, psi pričaju, a žirafe voze bicikl, pa je tako i čovjek s prevelikom glavom ustvari, ne tako neobičan!

VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant

Morala sam dobro paziti da lik bude dovoljno različit da čitatelji prepoznaju njegovu muku, ali i dovoljno uobičajen da se na kraju ta muka pretvori u prednost. Odlučila sam se za jednostavnu ilustraciju reducirane palete koja bi dozvolila da ideja priče dođe do izražaja. Koristila sam maksimalno 10 boja plus crnu za naglaske.

Paleta boja za VIKTORA VELIKOGLAVOG

Boje nisam miješala već sam ih slagala u velikim plohama s malo detalja. Likove sam svela samo na najbitnije za priču, a tako i pozadinu.

detalj ilustracije, VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant

Razigranost i transparentnost boja i oblika se vidi u prikazima ideja koje Viktoru ‘padaju’ na pamet.

VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant

Tim različitim izrazom sam htjela naglasiti odvojenost fizičkog i mentalnog.

Bilo je bitno prikazati ta dva svijeta, ukazati na mogućnost vizualiziranja vlastitih misli i kontrole nad tim kakve će one biti, jer upravo to je poruka priče.

Ilustracija ‘More ideja’ za predlist i zalist slikovnice VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant

Pomocija slikovnice je 24.i 25.5.2022. u Novoj Gradišci na Festivalu OVCA U KUTIJI!

Slikovnica Vesele torbice

Slika, priča, pjesma i happy end

Tekst: Silvija Šesto
Ilustracije: Branka Hollingsworth Nara
Naklada Semafora

slikovnicu možeš kupiti na ovom linku: https://semafora.hr/?s=vesele+torbice

Ova slikovnica je slikovnički mjuzikl, jer sadrži nekoliko songova, a pisana je u takvoj formi da se lako može pretočiti u predstavu.

Slikovnica Vesele torbice je priča s neobičnim likovima – torbice koje žive u jednom dućanu. Ipak, priča je to o prijateljstvu, prihvaćanju i pomagannju u nevolji. Glavni likovi su mala torbica koju je izgubila njezina mala vlasnica. Obje pate, ali priča prati malenu torbicu koja se preko noći našla u nepoznatom dućanu. Srećom, u dućanu su druge torbe i torbice koje shvaćaju nevolju malene izgubljenice, te joj odlučuju biti moralna podrška – pjevaju, plešu i zabavljaju se cijele noći kako bi vrijeme tuge prošlo brže. Ujutro se stvar raspliće i svi su dalje živjeli sretno uz zvukove vesele glazbe:).

U priči Vesele torbice ima puno dijaloga u kojem se prepričavaju neki drugi događaji – priča unutar priče. To sam riješila upotrebom oblačića:

Nizanjem malih kadrova na jednoj stranici:

I slikom u pozadini glavne radnje:

Radnja priče se dešava u jednoj noći, pa su ilustracije u tamnijim bojama, s dosta crne u pozadini. Rijetko imam priliku raditi s tim bojama i bio je pravi gušt, jer osobno volim sve te tamne boje. Često ih izabirem kad kupujem odjeću.

Slikovnica kao predložak za predstavu.

Slikovnica Vesele torbice je namjenjena djeci od 6 do 10 god.

Slikovnica VESELE TORBICE Silvija Šesto, Naklada Semafora 2021.
You Tube Poezija – Robert Kurbasa

Slikovnicu možeš kupiti u svim boljim knjižarama ili online na ovom linku:

https://semafora.hr/?s=vesele+torbice

Nezaboravni likovi i kako ih nacrtati

Ilustratorovi trikovi

Slikovnice su mjesto gdje caruje mašta. Pisac i ilustrator stvaraju slike koje mogu biti nevjerojatne, a opet, savršeno logične unutar korica slikovnica. Jedan od elemenata koji pridonosi čaroliji priče su i likovi. Kod slikovnica je super to što likovi zaista mogu biti potpuno nestvarni – od dječaka koji leti kao ptica ili žirafe u čizmama koja svira violinu, do kućice u cvjetnoj haljini i šeširom ili Bijesa s crvenim očima koji liže ljute lizalice…

Čak i ne baš zanimljiva tema, može postati super zabavna ako su likovi neobični, pa tako, ako nemaš inspiraciju o čemu pisati, kreni od osmišljavanja likova – oni ti mogu sami ispričati svoje priče!

Kakvi sve likovi mogu biti u slikovnicama?

1. Životinje

ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat Vukelja, B.H.Nara

Djeca obožavaju životinje, pogotovo mladunce, pa izbor životinja za glavne likove može biti pun pogodak. Postoje razdoblja kad su neke životinje popularnije, na primjer, pingvini, dinosauri ili sove, ali općenito uzeti za likove životinjice je izvrstan odabir. Pritom ne moraš pratiti osobine životinja koje znamo iz basni, jer stvaramo svoj novi svijet. Također, takvi likovi mogu isto biti neobični. Iako zadržavaju izgled životinje, krzno im može biti neobične boje, mogu nositi naočale i šešire, mogu hodati na dvije noge, ići u trgovinu, jesti špagete i sladoled…

2. Vozila

LITTLE BLUE TRUCK, Alice Schretle, Jill McElmurry

Nisu sva djeca zainteresirana za plišane životinjice. Ima ih koji obožavaju traktore, kamione, aute i bagere. Najdraža knjiga mojeg sina kad je imao dvije godine, bila je LITTLE BLUE TRUCK. Vozila i strojevi su izvrsni likovi. Pri tom im daj neke ljudske osobine i puf! eto zanimljivog lika!

3. Čudovišta i bajkovita bića, ili vanzemaljci

Potpuno izmišljena bajkovita bića poput vila, vilenjaka, zmajeva ili čak čudovišta također dobro pašu u dječje slikovnice. Ali, strašne likove izbjegavaj u slikovnicama za jako malu djecu. Neka zmajevi i čudovišta ipak budu simpatični barem do djetetove 7 godine. Djeca trebaju vjerovati svijetu da bi se osjećala sigurnima u njemu i tako stvorila svoj zdravi unutarnji svijet u koji se uvijek mogu vratiti u teškim trenucima.

GRUBZON (The Gruffalo), Julia Donaldson, Axel Scheffler

4. Likovi djece

Ako je lik u slikovnici dijete, mali čitatelj/slušatelj će se lako poistovjetiti s njim. Izbor dijeteta kao glavnog protagonista u slikovnici je učinkovito u edukativnim slikovnicama, jer se dijete može lako poistovijetiti s likom. Međutim, nema strogih pravila jer se radi o kreativnom poslu gdje je sve moguće (npr. serija edukativnih slikovnica o osvještavanju osjećaja kod djece koje je nacrtala sjajna Jelena Brezovec).

TOLE, RANC I JA, Julijana Adamović, B.H.Nara


5. Ostalo

I najzad, likovi mogu biti i nežive stvari i pojave, poput oblaka (Oblak u žutom kaputu, Nikolina Manojlović Vračar, Jelena Brezovec), drveta (Priča o plavom stablu, Anita Kojundžić Smolčić, Hana Lukas Midžić), vode u slikovnici Tajne i zgode nestašne vode (Aljoša Vuković, B.H.Nara) ili torbica u slikovnici VESELE TORBICE, Silvije Šesto.

OBLAK U ŽUTOM KAPUTU, Nikolina Manojlović Vračar, Jelena Brezovec
Priča o plavom stablu, Anita Kojundžić Smolčić, Hana Lukas Midžić
Tajne i zgode nestašne vode, Aljoša Vuković, B.H.Nara
VESELE TORBICE, Silvija Šesto, B.H.Nara

Kakav god lik želiš napraviti, oživi ga dovoljno da dijete suosjeća s njim, želi mu pomoći ili se može poistovjetiti s njim. Neka tvoj lik prođe kroz transformaciju. Na početku priče lik ima nepremostiv problem koji tijekom priče uz pokušaje i pogreške, prijatelje i mentore ipak uspijeva savladati.

Djetetu je slikovnica svojevrsni priručnik za rješavanje situacije koja se opisuje u priči. Bilo da se radi o priči o prijateljstvu ili uputama kako napraviti pitu od jabuka, ili je slikovnica o prevladavanju straha od polaska u školu, djetetu slikovnica treba biti podrška u otkrivanju sebe i svijeta u koju ulazi. Ono mora vjerovati da je dobrodošlo u taj svijet i da je takvo kakvo jest upravo dovoljno dobro da bude njegov dio.

Izazov!🙂

  1. Uzmi prvu pisalicu koju nađeš, uzmi komadić papira, ubrusa ili što god imaš pri ruci (osim knjige iz knjižnice).
  2. Nacrtaj DVA lika koji su različiti karakteri, ali prijatelji.
  3. U jednoj do dvije rečenice napiši šta im se, u trenutku u kojem su nacrtani, dešava.
  4. Pošalji mi crtež da ih upoznamo!

Kako smo radile slikovnicu ‘Cmoljac traži Bobicu’

Željka Vrbančić autorica lika buhe Cmoljca i slikovnice CMOLJAC TRAŽI BOBICU, GKSamobor 2021.

Željka Vrbančić je autorica slikovnice CMOLJAC TRAŽI BOBICU, priče o buhi Cmoljcu koja živi u knjižnici. Njegove dogodovštine djecu oduševljavaju već godinama. Cmoljac ima i svoju igru koja se igra u stvarnom prostoru gdje su igrači djeca. Ima svoj priručnik za djecu da nauče pravila ponašanja u knjižnici. Cmoljac odlazi sa Željkom u dječje vrtiće i djeci čita knjige. Djeca ga obožavaju, a njemu je drago što u njima budi ljubav prema knjigama i čitanju.

Pitala sam je svašta o slikovnici o Cmoljcu i Bobici, a i ona mene, kao ilustratoricu njezine prve slikovnice…

B: Ti si po cijele dane okružena knjigama. Spavaš li među njima kao Cmoljac? Ž: Ne. Spavam umotana u mucavu dekicu u veeelikom krevetu, a po glavi mi putuje svaštanešto, moj mozak baš i ne spava.

B: Kako to da si odlučila napisati priču o Cmoljcu i Bobici? Je li ti samo pala na pamet ili si je tražila danima, tjednima i mjesecima? Ž: Priču o Cmoljcu sam smišljala duže vrijeme, kao o poticaju dolaska u knjižnicu. Djeca se vežu uz neki njima fora lik koji je prepoznatljiv. A buha jer u knjižnici ima buha u onim duboko spremljenim starim knjigama. Bobica je istiniti događaj od ljeta, kad mi se u knjižnicu ušuljala mala crna mica, koja se baš „zalijepila“ za mene. Ona je mene našla.

B: Kako inače pišeš? Zapisuješ li ideje u prekrasnu bilježnicu ili sve držiš u glavi pa Zapisuješ na komp? Ha, ha! Nemam ti ja prekrasnu bilježnicu. Većinu imam u glavi, ali pišem po običnim malim papirićima, koje stavljam u torbu, džepove, pa selim u druge torbe, pa sve spajam i tek onda prepišem i to običnom olovkom na čisti papir. Tek na kraju ide u komp.

B: Voliš li više pričati edukativne priče ili poetske priče ili misterij ili nešto skroz deseto? Skroz deseto, volim nepatetične priče, malo otkačenije. Obožavam Oliviu Iana Falconera.

CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić

B: Cmoljac je već od prije poznati lik ali Bobica je do ove slikovnice postojala samo u tvojoj glavi. Reci mi jesi li zadovoljna kako sam je nacrtala, je li to takva mačka kakvu si zamišljala? Jesam li pogodila slike u tvojoj glavi? Ž: Jesi 100%! Inače se sad ne bi dopisivale.

B: Sad kad imaš otisnutu knjigu, osjećaš li se kao spisateljica ili kao knjižničarka ili si ti možda nešto treće u svojoj glavi? Ž: Ja sam samo knjižničarka koja ima malo luckastu glavu i koja jako uživa u Dječjoj knjižnici.

B: Što ti misliš, što čini spisateljicu? Ž: Puna glava priča, malo vrckastog jezika i cjeloživotne dječje razigranosti.

B: S koliko godina si ti počela pisati? Ž: Već dugo godina smišljam razne manje tekstove, slogane, nazive programa i ustvari ni sama ne znam koliko toga ima na lageru. Pazi sad: 1. slikovnicu napisala s 50 godina! Evo, nikad nije kasno!

B: Super kako za tebe godine nisu prepreka! Ali, vjeruješ li ti u inspiraciju? Ž: Pa i ne baš.

CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić

B: Voliš li ti čitati knjige? Pomaže li ti to u pisanju priča? Voliš li više čitati ili pisati i koje su ti najdraže dječje knjige? Ž: Volim naravno. U sadašnjem hiperizdavaštvu, kada dnevno dobivamo hrpice knjiga, slikovnica, stripova, većinu pročitam, neke manje zanimljive na preskokce. Stvarno ima svega. Čitanje mi sigurno pomaže kod pisanja jer znam kako ne želim pisati.Najdraža dječja iz moje dječje faze je Kekec na vučjem tragu Josipa Vandota. Strašno sam voljela Harry Poterra, ali je nedavno svrgnut s prijestolja – Leigh Bardugo i trilogija Sjena i kost je mrak, mrak knjiga!

B: Koliko knjiga pročitaš u mjesec dana? Ž: 25 radnih dana x 5 novih dječjih naslova (prosjek) po danu = 125 – 30 % koje samo prelistam – 30% pročitam na preskokce – ostale s guštom pročitam. Godišnji je rezerviran za odrasle i to krimiće.

CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić

B: Dok sam čitala tvoju priču o Cmoljcu i Bobici, još prije nego sam počela crtati ilustracije, u glavi sam čula tvoj glas i način na koji pričaš tu priču. To je taj tvoj vrckasti, živahni spisateljski glas koji mnogi pisci dugo traže. Jesi li ti svoj spisateljski glas tražila ili si ga oduvijek imala? Ž: Moj knjižničarski, pričalački glas postoji već 30 godina. Puno je ispričanih priča u našoj igraonici i naravno da svatko od nas ima svoj stil pripovijedanja. Treba imati i poštivati različitosti. Ja sam u klubu vrckastih.

B: Sad kad znaš kako to izgleda napraviti slikovnicu Imaš neke upute za buduće autore kako se to radi? Što bi im mogla preporučiti da rade ili možda da izbjegavaju?  Ž: Pronaći iskrenog prijatelja/cu da pročita tvoj tekst i kaže sve što misli bez ‘uvijanja’. Branku Holingsworth zaskočiti i gurnuti tekst da pročita. Nazivati ju svaki dan tjedan dana dok ne pristane ilustrirati slikovnicu. Slušati njezine prijedloge, slušati sebe i naći se negdje na sredini. Što više komunicirati. Tekst pročitati 1000 puta, jer 1001. put netko pronađe neku grešku. Uživati u trenutku kad slikovnica stigne iz tiska.

CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić

Ž: Jesi li odmah od prve ili duge ili…. kliknula s mojom pričom. Koliko je to važno u stvaranju slikovnice? B: Dobijam tekstove koje ne vidim odmah po prvom čitanju. Ali onda ih iščitavam nekoliko puta dok ih ne ‘pretvorim’ u film u svojoj glavi. Ponekad predložim izmjenu teksta ako vidim da nešto nije potrebno ili bi se moglo drukčije. Cmooljca i Bobicu smo ustvari tako ispolirale zajedno. To je inače posao urednika, ali sad nismo ga nismo imale! Tekst je očigledno bio namijenjen djeci, ali ga je trebalo uobličiti tako da stane u format slikovnice. Srećom, nije bilo vremenskog ograničenja, a i autorica teksta je bila spremna surađivati:))

Ž: Proučavaš li prije ilustriranja svoje životinjske likove u stručnim knjigama? Ako je odgovor da, opiši običnu, domaću mačju buhu. B: Ponekad proučavam životinjske likove, ako se radi o neobičnim životinjama. Ali ne koristim knjige, već Google, danas je to stvarno jednostavno! Buhu nisam proučavala jer je lik Cmoljca već bio nacrtan kad sam ga ja dobila za ilustriranje. Ako se ne varam radio ga je Zdenko Bašić? Ali, neobična bića koja sam proučavala za ilustriranje su mrav, uš, osa, jelenak, muha, nosorog, kit, jazavac, šišmiš, žaba…

Ilustracija iz knjige o buhi Cmoljcu, Željka Vrbančić

Ž: A sad par redaka o tehnici kojom radiš? B: Radim na kompjuteru digitalnom olovkom na ploči za ctanje koja se zove Centiq. To koristim isključivo zato što najviše volim raditi tim alatom. Inače obožavam akvarel, olovku, tuš i kist, ali ja osobno se ne snalazim u tim tehnikama tako dobro kao u digitalnoj.

Ž: Imaš li ti najdražu bilježnicu punu čičkarija? B: Imam puno bilježnica u kojima crtkaram i zapisujem, ali još više papirića na koje bilježim trenutne ideje. Sve se to nalazi po cijeloj kući! To mi dođe kao vanjska memorija:)

Ilustracija iz knjige o buhi Cmoljcu, Željka Vrbančić

Ž: Tvoj stil ilustriranja? Razlikuje li se od priče do priče? B: Svaku priču vidim drugačije, pa tako i drugačije radim. Tvoje priče ću ilustrirati istim stilom. Ali ako promijeniš ‘glas’, ako više ne budeš vrckasta i lepršava, onda će i moja ilustracija biti drugačija, u skladu s tekstom.

Ž: Tvoje ilustracije Cmoljcu i Bobici, ali i cijeloj slikovnici dale su karakter. Kako to postižeš? Ilustrator =umjetnik. Slažeš li se? B: Ne znam točno kako mi to uspijeva, ali dolazi mi prirodno da stvarima i životinjama lako dajem ljudske karakteristike. To možda spada u istu kategoriju kao i to da brojeve i slova vidim u bojama – meni se to čini logično, a drugima je neobično. Nisam o tome razmišljala! Ima sjajnih ilustratora umjetnika, mnogi su mi inspiracija. Puno njih je upravo u Hrvatskoj!

CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić

Ž: Kada radiš jesi li dnevni ili noćni tip? Imaš li paniku da nećeš stići napraviti sve na vrijeme? B: Ja sam jutranji tip. Budim se između 5 i 6 sati i do podneva sam najčešće gotova s poslom – tj, moja kvalitetna energija za crtanje se potroši za taj dan. Također sam nervozna i nestrpljiva i kad dobijem novi posao jedva čekam baciti se na crtanje. Orijentirana sam na projekt, a ne na rad sam po sebi, pa dok projekt- knjiga nije završena, ja sam u modu ‘ajmo, ajmo, ajmo!’ Zato ponekad djelujem kao da navaljujem na suradnike. Učim o sebi kroz svaki projekt:)

https://www.samobor.hr/storage/upload/novosti/cmoljac2-5_125450.jpg
Ilustracija iz slikovnice CMOLJAC I BOBICA, Željka Vrbančić

Ž: Tvoj sin Liam često s tobom dolazi k meni u knjižnicu. Tražiš li njegovo mišljenje o svom radu? B: Često on vidi što je na mom ekranu, pa zna o čemu se radi. Nekad ga pitam za mišljenje, kad mislim da bi to bilo potrebno. Naročito ako crtam aute, vojnike ili čudovišta!

Ž: Koliko si do sada ilustrirala knjiga i slikovnica, vodiš li evidenciju? B: Vodim evidenciju jer često pišem biografije, pa nekad moram imati i taj podatak. Do sad sam napravila preko 70 knjiga i slikovnica, od toga 4 strip albuma.

Ž: Kako se postaje ilustrator? Škola, faks, talent… B: Može sve to, ali najvažnije da to zaista želiš.

Ž: Najdraža nagrada za ilustraciju? B: Nagrada Ovca u kutiji 2020, kada je knjiga koju sam slučajno dobila za napraviti, neočelkivano dobila nagradu.

Ž: Najdraža slikovnica o buhi i mački? B: Definitivno CMOLJAC TRAŽI BOBICU!

https://www.samobor.hr/storage/upload/novosti/245284394_172062251689010_6006779113177845906_n_125450.jpg
Bobica (lijevo) i Cmoljac (desno) u knjižnici sa svojom prvom slikovnicom

Vidimo se u šumi s našim pesonjama Linom i Tinom!

Može li lik istovremeno biti i junak i mali nevaljalac?

Dado i Čmičko, strip serijal koji 20 godina izlazi u dječjem časopisu SMIB, dokaz je da je to moguće. Dado je simpatični mali buntovni hedonist koji živi u svima nama, ali kad zbog svojih prioriteta prijeđe granice, postaje primjer kako se stvari ne rade!

This image has an empty alt attribute; its file name is fb2012dado-01sijecanj.jpg
DADO I ČMIČKO, SMIB 2012. Ivan Prlić, B. H. Nara

Nedavno su iz tiska izašla 3 albuma stripova o dječaku Dadi i njegovom kompanjonu u igri, mačku Čmičku, koje radim za SMIB zajedno sa scenaristom Prletom (Ivan Prlić).

Prošlo je 20 godina od prve table koju sam nacrtala za taj strip serijal. Ništa nisam znala tada – ni crtati, ni bojati, ni kako se radi strip. Ali, urednica Diana Miletić je imala beskrajno povjerenje u Prleta i mene, tako da mi je pustila da se snađem i pronađem kao strip crtač.

Strip Dado i Čmičko je od onda prošao nekoliko faza, od tabli koje su crtane tušem i bojane kistom, preko skeniranja i crtanja u vektorima, do današnje faze kad sve radim samo digitalnom olovkom.

Prva tabla DADO I ČMIČKO, SMIB 2001

Kako se tehnologija razvijala, ja sam je prihvaćala – jer iako volim klasični rad na papiru, kistom i tušem, ja se najbolje osjećam dok radim digitalno.

Logičan slijed stvari

Prletu i meni ovo nije bio prvi zajednički strip. I on je imao nevjerojatno povjerenje u moje crtačke sposobnosti. Tako smo 1999. godine radili strip pasice ‘Ja, šmizla’ koje su jedno vrijeme izlazile u Večernjem listu.

Kad nam je ponuđena tabla stripa u dječjem mjesečniku SMIB, prihvatili smo tu gažu objeručke, kao već iskusan dvojac:)

DADO I ČMIČKO, SMIB rujan 2013. Ivan Prlić, B. H. Nara

Strip ‘Dado i Čmičko’ započeo je putovanje 2000. godine, kada je urednica SMIBa Diana Miletić, posudila ime svog mačka Čmička za Dadinog ljubimca i vjernog pratitelja. Kasnije je SMIB nastavila uređivati Snježana Marić, koja je i danas glavna urednica tog legendarnog časopisa.

Iako se urednici mijenjaju, Prle i ja i dalje smo tim. Razgovarali smo o stvarima koje mislim da bi bile zanimljive Dadinim čitateljima.

Od kud ti dolaze ideje i koliko ti treba da napišeš scenarij?

Dado je moje najstarije dijete. Eto, napunio je 21 godinu i kako to biva sa starijom djecom sve manje traži moju pažnju. Kad smo tek počinjali (serijal ‘Dado i Čmičko’) trošio sam puno previše vremena i truda na scenarije.

DADO I ČMIČKO, SMIB studeni 2008. Ivan Prlić, B. H. Nara

Danas mi se često dogodi na naletim na neku komičnu situaciju na cesti, parku, stubištu i zaključim da sam upravo doživio scenarij za novu epizodu Dade – i samo ju zapišem.

DADO I ČMIČKO, SMIB travanj 2014. Ivan Prlić, B. H. Nara

Kako imam dvoje djece (prave, ne papirnate) koja su prošla Dadine godine (Dado je zapeo u šestoj godini) skupilo mi se dogodovština za još par albuma!

Ima li Dado tatu?

Kad smo počinjali strip s Dadom, morali smo u vrlo kratkom roku napraviti prijedlog serije i prvu tablu. Odlučili smo imati što manje stalnih likova i tako je Dadin tata nekako ispao iz priče.

DADO I ČMIČKO, SMIB listoad 2016. Ivan Prlić, B. H. Nara

Kasnije smo tatu zaboravili, no Dado ima tatu. Čak ga i vidimo u jednoj epizodi, doduše samo kako spava. Nema neke dublje odluke oko izostavljanja tate, samo je u datom trenutku bilo praktičnije.

U kojem gradu Dado živi?

Dado živi u velikom gradu, ali taj grad nije određen. Ideja je da se djeca iz svih gradova mogu poistovjetiti s Dadom. Doduše, iz epizoda je jasno da taj grad nije na moru i to je otprilike sve što znamo o tom gradu.

DADO I ČMIČKO, SMIB studeni 2018. Ivan Prlić, B. H. Nara

Kakav je Dado lik?

Dado je na neki način onaj mali buntovni hedonist koji živi u svima nama. Njegovi prioriteti su igranje i uživanje i spreman je boriti se za to. Takav lik je do određene granice simpatičan, ali u nekom trenutku postaje primjer kako se stvari ne rade. On je istovremeno i junak i negativac u svojim pričama!

DADO I ČMIČKO, SMIB studeni 2013. Ivan Prlić, B. H. Nara

“Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti, ali ja se nadam da će Dado doživjeti bar još 21 godinu,” kaže Prle, a ja mu se pridružujem:)

Albumi SAMO SE ZABAVLJAMO, NIJE LAKO BITI NESTAŠAN, ŽIVOT JE LIJEP, tvrde korice, 48 stranica. Mogu se naći na web shopu izdavača Strip-agent

Albumi knjige serijala DADO I ČMIČKO,
tvrde korice, 48 stranica

Kako je napisana slikovnica za predškolarce ‘Žinko u školi’

Povodom objavljivanja naše prve zajedničke slikovnice ŽINKO U ŠKOLI, pitala sam Željku Horvat-Vukelja kako se pišu slikovnice i priče za djecu.

ilustracija iz knjige
REUMATIČNI KIŠOBRAN i još deset pričokaza,
Školska knjiga 2007, uredila Miroslava Vučić

Početkom 2020. završila sam s ilustriranjem priče o ježiću Žinku. Ova priča za prvašiće je dugo putovala po vrtićima gdje ju je Željka pričala budućim školarcima. Srećom, u Školskoj knjizi su prepoznali dobru priču i tako je od nje nastala slikovnica uz koju dolazi i dodatak – lutke za igrokaz.

Željku znam već dugi niz godina. Prva ‘prava’ knjiga koju sam ilustrirala je bila njezina zbirka priča REUMATIČNI KIŠOBRAN. Po priči iz te knjige je napravljena i istoimena predstava u kazalištu Žar ptica.

Osim što je spisateljica, Željka je oduvijek aktivna u školama, kao učiteljica ili kao pripovjedačica priča.

Kako ti je pala na pamet ideja o Žinku? Kako ti uopće padaju na pamet
ideje za priče?

Već desetak godina svakog prvog dana nove nastavne godine odlazim u Područnu školu Dragonožec i đacima prvacima pričam priču za dobrodošlicu u školu. Tako sam jedne godine poželjela smisliti priču u kojoj likovi neće biti dječaci i djevojčice nego šumske životinjice koje kreću u školu. Jer, kad bolje razmislimo, i životinjski mladunci moraju mnogo toga naučiti: npr. kako naći hranu, kako zadovoljiti žeđ, kako nanjušiti neprijatelja, kako razlikovati tragove u prirodi… Za glavnog lika odabrala sam malu, simpatičnu životnju, svima dragu – ježa. Ostali su likovi nastali sami od sebe.

Jesi li zamišljala Žinka i ostale likove onako kako sam ih ja nacrtala?

Ne samo da sam ih otprilike tako zamišljala nego sam ih i sama napravila od kolažnog papira, zalijepila ih na kartone i tako napravila lutke koje su mi pomagale da priča za publiku bude još zanimljivija. Osim toga, moram reći da sam imala vrlo konretnu želju: da ovu moju priču ilustrira Nara. I želja mi se ostvarila!

Željkine lutke za igrokaz ŽINKO U ŠKOLI


Od kud ti dolazi inspiracija za priče?

Inspiraciju dobivam u svakodnevnom životu: u kuhinji – dok pripremam hranu ili perem posuđe, u tramvaju ili autobusu, u šetnji – dok promatram prirodu ili kuće i ljude oko sebe, zatim dok razgovaram s prijateljima i znancima i slušam njihove doživljaje ili pak dok sviram klavir i u mislima prebirem po svemu što sam toga dana doživjela.


Kako i gdje pišeš – imaš li posebno mjesto, vrijeme, fotelju, pišeš li rukom, na laptopu ili diktiraš u diktafon?

Ideje bilježim u mali notes koji ide svuda sa mnom. Prije nego što priču napišem, dugo je nosim u glavi, gradim je sliku po sliku, prizor po prizor, pa je onda nadograđujem, prekrajam, poboljšavam. Zatim je pričam djeci i onda vidim koliko je „svidljiva“, koliko u sebi ima potencijala, pa je opet mijesim i mijesim da bude još bolja, još prirodnija, još privlačnija i još dojmljivija. Tek tada je zapišem.

Nemam omiljeno vrijeme pisanja, pišem kad imam vremena (jer iako sam u mirovini, imam mnogo obveza i poslova.

Nemam ni omiljeno mjesto za pisanje: katkad je to u kuhinji, pokraj krletke s našim papagajom Žakom, katkad u dnevnoj sobi, na rubu velikoga stola, s pogledom na stabla ispred kuće.

Slikopriče pišem rukom, a ostale priče u laptop. Pišem brzo, pritom proizvodim veliku količinu tipfelera, ali to u tom trenutku nije važno, važno je samo ploviti na dobrom valu inspiracije.

Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja


Poliraš li dugo rečenice i biraš prave riječi ili ih samo staviš na papir?

Kao što sam već spomenula, najprije sav tekst „iskrcam“ u laptop, sa svim jezičnim i tiskarskim pogreškama. Poslije polako čitam i ispravljam. Zatim pustim priču neka fermentira. Onda opet čitam, pa dorađujem, brusim, poliram.

Koliko ti treba da napišeš priču?

Ako je priča već oblikovana u mojim mislima, onda je petnaestak minuta dovoljno za slikopriču, a sat, dva ili tri za klasičnu priču (ovisno koliko je duga). Tu ne ubrajam doradu
priče, ona se radi u više navrata.

Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja

Voliš li više čitati ili gledati filmove?

Više volim čitati, jer kad čitam, onda sama „režiram“ tekst i sve je po mom. No jednako kao i knjige poštujem dobre filmove i uživam u njima, a one koji su mi osobito dragi mogu gledati i pet-šest puta.

Koja ti je najdraža dječja knjiga?
Teško mi je izdvojiti samo jednu. U jednom razdoblju to mi je bila „Uzbuna na Zelenom vrhu“ Ivana Kušana, zatim „Zeleni otok“ (manje poznata knjiga Mate Lovraka), pa vječna „Hajdi“, pa Kästnerov „Leteći razred“, zatim „Dječak i djevojčica“ poljske spisateljice Hane Ožogovske, pa zbirka „6000 budilica“ češkoga pisca Miloša Macoureka, pa „Fantastični gospodin lisac“ Roalda Dahla… Neke su mi knjige drage zbog sadržaja i ideja, a neke zbog divnog stila kojima su pisane.

Željka u školi

Jesi li oduvijek znala da ćeš biti spisateljica?
Ja sam to od ranog djetinjstva priželjkivala, ali istodobno sam od najmanjih nogu znala da mi to neće biti jedino zanimanje, nego da ću imati i neki „obrtnički“ posao kojim ću zarađivati za život (ali ga i voljeti!).

Koliko je zanimanje učiteljice bilo važno za tvoje spisateljsko stvaralaštvo?

Bilo je itekako važno. Cijelo sam vrijeme u školi imala zahvalnu publiku, koja me je pozorno slušala, koju sam ja pozorno slušala i koja me je neprestano nadahnjivala. Poslije, kad sam radila za „Modru lastu“ i Smib“, bili su to moji čitatelji, s kojima sam se često i fizički sastajala. Prava, živa publika moj je najbolji suradnik u stvaranju: motivira me, nadahnjuje i puni dobrom energijom. Ja jako volim i jako poštujem svoju publiku.

Mjesec hrvatske knjige 2021, knjižnica Špansko-sjever. Željka Horvat-Vukelja priča o knjigama, važnosti čitanja djeci i slikovnici ŽINKO U ŠKOLI
ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja,
Školska knjiga 2021, uredila Snježana Marić

Kako napisati priču za slikovnicu u 3 koraka

Imaš priču koju pričaš svom djetetu i
želiš od nje napraviti slikovnicu?
Nauči kako napisati priču za slikovnicu u 3 koraka i budi bliže svojem cilju – VLASTITOJ slikovnici!

Kako od teksta stvoriti slikovnicu?

Koji je tekst pogodan za slikovnicu?

Slikovnica za djecu je namenjena najmlađim čitateljima koji još ni ne znaju čitati. Njima čitaju mame, tate, bake i djedovi, tete ili ujaci. Slikovnica slikom priča priču i tekstovi slikovnice su kraći – svaka rečenica i riječ ima svoju funkciju. Zbog toga što su napisane jednostavnim jezikom da ga razumije malo dijete i zato što imaju malo teksta, slikovnice se čine jednostavnom formom. Što nije baš točno.

Duljina teksta u slikovnicama zavisi o dobi djece kojoj se slikovnica obraća i može biti:
0 do 200 riječi (slikovnica za 0 do 2 godine)
200 do 500rjači (slikovnica za 2 do 5 godina)
500 do 800 riječi (slikovnica za 3 do 7 godina)
600 do 1000 (slikovnica za starije, za 4 do 8 godina)

1. Korak: kraćenje i poliranje teksta

Kad pišeš priču za slikovnicu, tekst koji želiš da ilustrator nacrta sigurno će se morati kratiti. Reduciranje je ključno i ja bih ga usporedila s obrezivanjem ruža – što više obrežemo ružin grm u rano proljeće, veći nas užitak u njegovom cvatu očekuje kasnije. Naravno, skraćivanjem teksta ne smiješ izgubiti smisao i ideju priče. U ovom procesu imaš priliku i polirati rečenice:

Izbaci sve riječi koje su preteške za uzrast kojem se obraćaš

Pazi da ne koristiš neku riječ previše puta, već pronađi sinonime. Time i obogaćuješ djetetov vokabular. Naravno sinonim treba biti prihvatljiv zauzrast kojem se obraćaš.

Napravi rečenice koje su harmonične, lijepe, slikovite. I gramatički točne!

Prisjeti se da će nakon tebe ilustrator trebati oslikati slikovnicu, pa mu daj tekst koji će biti vizualno zanimljiv.

Primjer

Dječak Tonči je velikim brzinom ušao u kuhinju i podigao jako vrući poklopac.

Tonči je uletio u kuhinju i podigao užareni poklopac.

2. Korak: formatiranje

Formatiranje znači prilagođavanje teksta broju stranica.
Jednom kad skratiš tekst u smislenu cjelinu predstoji ti podjela na slike. Ovaj dio kod iskusnijih autora odvija se već u prvom dijelu, automatski. Važno je pratiti format knjige, odnosno broj stranica knjige.

Slikovnice u Hrvatskoj imaju 32 odnosno 24 stranica (zbog tehničko-ekonomskih razloga).
Slika se nalazi na dvije stranice (tzv. duplerica) što znači da će u slikovnici od 32 stranice biti 15 slika plus jedna stranica za početak (naslov) i jedna stranica za kolofon (ili impresum – podaci o nakladnniku, nakladi, tiskari, cip zapis…).
U slučaju tiska na 24 stranice, priču dijelimo u 11 slika plus dvije stranice. Podjela na 15, odnosno 11 slika ne mora biti definitivna. Radi ritma ili zato što tekst to zahtjeva možemo duplerice podijeliti na dvije ili više slika.

Primjer

(ilustracije stranica koje sam radila za slikovnicu Ribice, morske prijateljice, Gordana Lukačić, izdavač Profil, 2015.)

Jedna ilustracija na dvije stranice (duplerica)
Dvije ilustracije na jednoj duplerici
Tri (može i više) ilustracija na jednoj duplerici

3. Korak: ritam priče kroz sliku

Može se desiti da tekst nema dovoljno različitih slikovnih momenata, pa bi puko crtanje onog što je u tekstu moglo rezultirati monotonim ritmom i ponavljanjem slika. Dosadno!!!! Čak i najprekrasnija slika, ako je nacrtana dvaput, nije više zanimljiva.

Želiš dinamičan ritam slikovnice jer samo tako ćeš zadržati pažnju čitatelja/slušatelja. Važno je pažljivo odabrati i kompoziciju pojedine ilustracije. Ne želiš da sve slike budu u istom ambijentu ili iz istog kuta. Želimo dinamične kompozicije.

Slike pričaju priču, one moraju prve pozvati dijete na čitanje. U slici će biti još mnoštva neizrečenih detalja koji autor teksta neće izričito napisati.

Slikovnica se prvo gleda, pa onda čita, pa onda prepričava…

Primjer

Stranice iz slikovnice Ribice, morske prijateljice, Gordana Lukačić, Profil, 2015.

Sad kad si naučila kako napisati priču za slikovnicu 3 koraka, vidiš li već svoju slikovnicu na polici u sobi svog djeteta?

Ako ti je ovaj tekst bio koristan, pročitaj i:

Kako pisati slikovnice za djecu

4 najčešća lika u slikovnici

3 formule kako napisati dobru rečenicu

MARTINPRLJAVEUŠI

Priča

– Martine, operi uši! – čulo se iz kuće broj 17 u ulici Japanskih šljiva.

– Neću! – čuo se jednako glasan odgovor, i još:

– Neću! Neću! Neću! –

– Ma…–

Mama je nakon tog »Ma…« , kao i svakog dana, rukom posegnula za Martinom, ali joj je on, kao i svakog dana, spretno izmakao i u sljedećem trenutku je već trčao oko kuće. Kao i svakog dana, mama je trčala za njim. Prolaznici se nisu obazirali, osim onih slučajnih turista nenaviklih na neobičnu trku.

Tako je to bilo dan za danom. Mama je bezuspješno nagovrala Martina da opere uši, a Martin je uspješno odolijevao. Zatim bi mama bezuspješno posegnula za njegovim ušima, ali on bi uspješno izmakao i pobjegao na ulicu.

Cijela se obitelj okušala u lovu na Martinove uši – mama, tata, djed i baka, čak i susjedov pas Tiki. Martinova sestra Mirela jednom ga je oko kuće lovila dva sata, a cijela obitelj pokušala mu je postaviti i zasjedu. Ali svaki put je pobjegao.

Trčao bi lakoćom vjetra, a posljedice toga bile su sljedeće:

svi su ga zvali »Martinprljaveuši«, a zauzvrat je bio najbrži trkač u školi. Uskoro i u gradu. A u četvrtom razredu već je trčao maratone po svim glavnim gradovima!

Čak je i njegova obitelj imala koristi od te ružne navike nepranja ušiju. Svi su bili mršavi i u dobroj formi!

A u Martinovim ušima skupljala se prljavština. Bilo je tu svega: obične prašine iz njegove ulice, pijeska s plaže sakupljenog na ljetovanju na Korčuli, zrnaca zemlje sa slavonskih ravnica, sjemenki šuma Gorskog Kotara, kamenčića ličkih puteljaka kojima je Martin trčao upornošću savanskih gazela…

Međutim, jednog proljeća iznenada se sve promijenilo.

Martin se zaljubio!

Jednog je dana bježao od tate koji ga je lovio. Tako bježeći, protutnjao je pored školskog autobusa u kojem je sjedila nova učenica. Nježno mu se osmjehnula, jer ipak se mora priznati, Martin je bio zgodan dječak, naročito od toliko sporta.

Smiješak se zabio Martinu u oko poput male bubice i on je zastao potpuno zbunjen i zaboravio zašto trči!

I tata je zastao potpuno zbunjen i zaboravio uhvatiti Martina!

Od toga dana Martin je jutra provodio dotjerujući se i, nećete vjerovati, PERUĆI UŠI. Jedva bi ga istjerali iz kupaonice, a tada bi trkom kretao put škole, obavezno prestižući školski autobus! U trenutku prolaska pokraj autobusa, krajičkom bi oka hvatao bljeskove smješka tajanstvene djevojčice.

Mogli biste pomisliti: »Napokon, mali je postao normalan!«

Ali grdno biste se prevarili!

Martinove uši su ipak jedne posebne uši. Godinama se u njima taložio sloj na sloj prašine, mrvica, raznih sitnih buba, kojekakvih sjemenki, čak jedna gujavica, a da ne pričam o žutoj smjesi i koja se luči sama od sebe u svačijim ušima, pa tako i u Martinovim. Vrijeme je napravilo svoje, pa tako i u ovom slučaju – svaki bi vrsniji vrtlar poželio takvu zemlju kakvu su proizvodile Martinove uši! A toga kobnoga proljeća, tu istu zemlju, Martin je počeo zalijevati. Obilno, Prekomjerno. A sve u želji da bude lijep.

No, što da vam pričam! Zasadite u čaši sa zemljom zrno graha i pomalo ga zalijevajte nekoliko dana. E, pa poput graha u čaši, tako je bilo i sa sjemenkama u Martinovim ušima – počele su klijati!

Martina je svrbjelo, ali je uporno prao uši, zalizivao kosu i još upornije prestizao školski autobus. Dok jednog dana, u žaru trčanja, nije natrčao na nju – svoju tajanstvenu simpatiju!

Zdravo! Ja sam Sanja! – rekla je djevojčica Martinu kojemu se lice oblilo crvenom bojom maka prije nego se uspio snaći.

Zdravo! Ja sam Martinprljaveuši…ovaj, nisu mi prljave uši… mislim, sad ih perem svakodnevno… hoću reći, prije ih baš nisam prao, pa… – Oh, uh, ah pomislio je još jer se sav jadan ustrtario.

Sanja se samo slatko nasmiješila i rekla: – Pa, Martine, vidimo se sutra poslije škole. U slastičarnici na uglu.

A Martinu je od toga srce triput tako jako poskočilo da je jedna mala sjemenka maka od radosti procvala!

Oh, ljudi moji! Sada je Martinu iz njegovog lijevog uha (onog bližeg srcu) provirivao nježan cvjetić crvenog poljskog maka!

I ne samo on, sljedećeg je dana procvao i jedan zlaćani maslačak u desnom uhu. A do kraja tjedna i cijeli jedan rukohvat sićanih tratinčica! Bila je tu i jedna maćuhica, jedan ponosni neven i jedan prkosni prkos! Ali, zacijelo najveće iznenađenje je bila prekrasna mirisna narančasta ruža penjačica!

Martinu se smiješila budućnost sretnog cvjećara!

A Sanja? Sanja je od toga dana bila Martinova i Martin je bio Sanjin. Ona je voljela njegov cvjetni izgled, a on je volio nju!

I sretno i cvjetno su živjeli još dugo, dugo!

Kako nacrtati pričanje u priči

Ilustratorovi trikovi

Ako želiš NACRTATI slikovnicu, ovaj je tekst za tebe!

Kad je prepričavanje priče u slikovnici jedini način da se objasni nešto bitno za radnju, to može predstavljati izazov za ilustratora. Kad kažem prepričana priča mislim na situaciju kad lik opisuje šta se desilo u prošlosti. Ili npr. kad prepričava san. Kako prikazati da lik priča o nečemu, a da bude vizualno zanimljivo, da ne odlutaš od glavne priče i da sve stane u jednu ilustraciju?

ilustracija iz slikovnice VESELE TORBICE, Silvija šesto, 2021.

Zapamti da čitatelju mora biti jasno da se radi o prepričavanju dok gleda sliku, osim ako se u tekstu ne želi odmah znati da je riječ o prepričavanju. To je dio druge teme crtanja slikovnica:)

Kad u tekstu imaš priču koju priča neki lik, imaš na raspolaganju barem 4 pristupa crtežu:

1. Stripovski oblačić

ilustracija iz slikovnice VESELE TORBICE, Silvija šesto, 2021.

Scenu sna ili priče koju lik priča nacrtaš u stripovskom oblačiću. Kao što se to radi u stripu. Pritom uskladi i ostale ilustracije u knjizi kako oblačić sa snom ne bi bio kao ‘prst u oko’. Usklađivanje na nivou cijele slikovnice možeš napraviti npr. tako da ćeš ponegdje nekoj ptici nacrtaš oblačić s notom, ili prolaznicima koji razgovaraju nacrtati prazni oblačić. Tako ilustracijama dodaješ i element zvuka!

2. Drugačiji stil

Nacrtaj drugu priču drugačijim stilom. Ako dijete priča priču, ona može biti nacrtana jednostavnim crtežom u stilu čiča Gliše. Ako odrasli priča priču, to može biti crtež u kojem svi nose kravate….

3. Odabir drugačije paleta boja

Ilustracija iz knjige TAJNA KRVAVOG NOSA, Z.Milčec. Ovdje sam san nacrtala u bojama palete koje koristim i za ilustriranje događaja u stvarnosti iz razloga što se san i java isprepliću na taj način da se čitatelj drži u neizvjesnosti i nisam htjela ilustracijom otkriti nešto što čitatelj treba otkriti u priči. Međutim, kad se u knjizi pojavljuje prisjećanje na događaje iz prošlosti, crtala sam u drugoj paleti.
Ilustracija iz knjige TAJNA KRVAVOG NOSA, Z.Milčec. Ilustracija koju lik prepričava a desila se davno. Nacrtana u drugoj paleti boja.

Jedan jednostavan trik je promijeniti paletu boja u drugoj priči. To je pogotovo efektno ako se priča događa u prošlosti. Ilustracija može biti i crno bijela (npr. ako se radi o nekoj ratnoj sceni) ili u smećkastim tonovima (ako baka priča svoje djetinjstvo).

4. Niz sličica

Nacrtaj prepričanu priču kroz mali strip. Ukomponiraj ga u ostatak slikovnice.

Stranica iz slikovnice TONKIN VELIKI PRIJATELJ Leonardo-Čeči Baksa

Sva 4 pristupa možeš i kombinirati ili napraviti neku svoju izvedenu verziju, jer naravno da postoji još milijun načina kako riješiti izazov zvan ‘priča u priči’. Točnije, barem onoliko koliko ima ilustratora. Ovdje su prikazana najjednostavnija rješenja koje ja koristim.

Javi mi kako ti to rješavaš! Sretno crtanje!