autorska slikovnica tekst i ilustracija: Branka Hollingsworth Nara urednica: Ana Đokić, izdavač: KREATIVNA MREŽA, 2022.
Kakve veze ima pjesma Lipe cvatu i slikovnica San o šumi, te kako sam napravila slikovnicu o životu i ratu.
SAN O ŠUMI, korice, zadnja i prednja strana, bez hrpta i naslova
Moja prva autorska slikovnica nastala je kao ideja na radionici pisanja teksta za slikovnicu pod vodstvom Ane Đokić. Nisam ni slutila da bi mogla biti objavljena, pa je zato od tada do danas proživjela mnoge promjene u tekstu i naslovu.
Radni naslov je bio ime pjesme koja mi je prva pala na pamet (to je bio zadatak), a kako je bilo vrijeme lipa, meni je u glavi bila pjesma Lipe cvatu. Oduvijek volim taj stih jer volim miris lipa i taj period godine kad sve buja, raste i pokazuje svoju punu snagu. Ali ono što još više volim kod tog stiha je drugi dio koji govori o promjeni koja se desila, a koja se ne može vratiti. Moja se priča razvila iz jednog stiha, jedne pjesme, jedne slike u mojoj glavi – tako je priča poprimila poetični veo, koji na kraju doživljava preokret, kao i u pjesmi.
Tekst je priča o ljepoti života koji se dešava tu oko nas, sad, svakodnevno, ali i o činjenici rata koji se dešava sad, istovremeno u nečijoj stvarnosti.
Jako mi je teško bilo napraviti ovu slikovnicu. Godinu dana sam je kuhala i da me Ana nije zamolila da ju napravim, odustala bih od cijele priče. Prvenstveno, jer mislim da priča nije u potpunosti za malu djecu, a zatim jer je puno bilo promišljanja oko teksta i slike, usklađivanja, mijenjanja… Također, priča je ozbiljna i nema u njoj dijela mene koji voli šalu. Iako, poetična je, a to sam isto ja… Uglavnom, da mi je netko rekao da ću napraviti ovakvu slikovnicu, rekla bih mu da nema šanse. I prevarila bih se!
Kako bih ublažila težinu teme, odlučila sam je napraviti na taj način da je roditelj može čitati kao da je to samo priča o izletu u šumu gdje djeca upoznaju njezine stanovnike, a da pri tome zadnju stranicu ne mora čitati, pa čak ni otvoriti. Tako je ova slikovnica i jedna bezbrižna priča o izletu u šumu i jedna teška priča o bijegu od ratnih stradanja.
SAN O ŠUMI, predzadnja stranica, bez teksta
I eto, Ana i ja smo opet napravile slojevitu slikovnicu koja se može čitati na nekoliko načina.
Kako to da neki ljudi iz svojih ideja stvaraju sjajne rezultate, a drugi svoje sjajne ideje nikad ni ne izvade iz ladice?
Jesi li i ti od onih koje imaju divne zamisli, ali nakon nekog vremena shvatiš da se one rasplinjuju u mislima poput: “Nije to za mene, Ne znam kako, Nisam dovoljno dobra…” ?
U ovom videu govorim o pravom stavu kojim postižeš ono što zamisliš.
Prihvaćanjem mogućih poteškoća, ali uz odlučnost i namjeru da ćeš dati sve od sebe da realiziraš svoju ideju, ne samo da možeš napraviti svoju slikovnicu, već je to i formula za sve druge želje i zamisli u tvom životu.
A na putu do svoje slikovnice, osim pravog stava, od pomoći će ti biti i pdf priručnik NAPRAVI SLIKOVNICU kojeg možeš naručiti za 35 kn na: https://napravislikovnicu.com/proizvo…
Mnogi od vas me pitaju kako da svoje priče pretvorite u slikovnice. Zato sam napravila priručnik u kojem obrađujem pitanja koja mi najčešće postavljate, ali i mnoga druga, koja vas kroz nekoliko tjedana vode od teksta, preko priče i ilustracija do gotove cjeline zvane SLIKOVNICA!
(Napommena: Priručnik NAPRAVI SLIKOVNICU nije namijenjen djeci jer nije prilagođen njihovom načinu učenja. Iako, uz odgovarajuću pratnju i pravilan pristup, teme mogu biti prilagođene djeci.)
BOCKA, drugi prijedlog naslovniceKonačno rješenje naslovnice BOCKA. Ponekad se ilustracije rade nekoliko puta dok se ne dobije ona željena s kojom su svi zadovoljni i koja zadovoljava zadane uvijete. U ovom slučaju ja sam htjela da naslovnicom dominira bijela kako ne bi odudarala od unutrašnjosti knjige. Urednica je htjela da bude namjenjena svima – i dječacima i djevojčicama, a da pritom ne bude žuta, jer je u isto vrijema objavila jednu drugu žutu naslovnicu. Umjesto nježne crvene koja vuče na rozu, odlučile smo se na šareno!
Bocka je neobična komarica koja ne voli piti krv već voli voćne i cvjetne sokove. Priča prati njezin život od kad je kao beba odbijala jesti sve osim soka od maline, preko učenja vještine bockanja, pokušaja da se prilagodi tradiciji kojoj pripada njezina porodica, pa sve do odustajanja zbog potpune nemogućnosti da bude prava komarica.
Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić
Međutim, tu nije kraj već priča tek počinje! Nakon pokušaja i promašaja, upadanja u opasne i neugodne situacije, Bocki ne preostaje ništa drugo već da se pomiri sa svojom sudbinom i posluša svoje srce. I tad joj se otvara divan svijet raznolikosti biljnog svijeta i mnoštva insekata koji joj postaju prijatelji. Otkriva svoj talent i ne samo to, već ga uspijeva staviti u službu svojih prijatelja stvarajući divne napitke za sve koji žive na njezinoj livadi.
Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić
Priču je napisao Bruno Mezić, a izdavač je Iris Illyrika 2022.
Ova divna priča ima sve što jedna slikovnica treba imati: simpatičan neobičan lik s kojim se djeca mogu poistovjetiti, njezin put od pokušaja da se prilagodi preko tri neuspjeha, do odustajanja (koji je ustvari izbor pravog puta) kako bi se dostiglo željena sreća i ispunjenost. Slikovnica pokazuje na jedan djeci prihvatljiv način kako slijediti svoju unutarnju Sjevernu zvijezdu, a pri tom pokazuje da je put do nje neugodan i pun slijepih ulica. Govori i o odabiru svojeg puta, bez obzira na obitelj, ali i o važnosti bezrezervne podrške roditelja.
Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić
Meni kao ilustratoru zanimljivo je bilo crtati lik koji je toliko omražen od ljudi. Zanimalo me kako ću nacrtati ‘sisanje krvi’ a da to ne bude odbojno, ili opasne scene gdje Bocka zamalo bude zgnječena. Volim kad se u slikovnicama govori o stvarima koje su ‘strašne’, ‘odvratne’, ljigave’, ‘nepristojne’. To su teme koje zanimaju i djecu. Svatko tko ima dječaka u kući zna da će se svakodnevno govoriti o prdecima, kakecima, smrdecima, kosturima, čudovištima i zombijima. Da će se istraživati bale u nosevima i prljave noge, u kutije će se skupljati pauci i gliste, i pokušavat će se izvoditi najluđi pothvati koji ponekad završavaju u plaču i kojom kapi krvi. Zato mi je ilustriranje ove slikovnice predstavljalo čisto zadovoljstvo – mnoštvo buba, smiješne scene nespretne komarice, scene promjene, šarenilo cvijeća… I na kraju, za mamu i tatu, jedna sretna poduzetnička priča!:)
Autorica: Ana Galant Izdavač: Kreativna mreža, urednica Ana Đokić, tisak 2022
VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant, Kreativna mreža, 2022.
Slikovnica se bavi problemom nepripadanja i srama zbog fizičke različitosti i daje rješenje za takvu situaciju na način koji je prihvatljiv djeci i roditeljima.
Slikovnica Viktor Velikoglavi, nastala je iz priče Ane Galant. Na radionici pisanja Ane Đokić koja se održavala prošle godine, a pod pokroviteljstvom Gradske knjižnice Nove Gradiške, Ana Galant je napisala priču o Viktoru i njegovom neobičnom problemu – velikoj glavi koja privlači pozornost toliko da za Viktora život nije lagan. Je li to samo pitanje glave ili onoga što je u glavi, te koje je GLAVNO pitanje?
detalj ilustracije, VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Činilo se kao jedanostavan zadatak – pomalo smiješan lik u nezgodnim situacijama – bit će to zabavno ilustrirati! Ali, kako uopće nacrtati lik stilom koji nije realističan, a da se dobije očita fizička različitost? Slikovnica je forma u kojoj je normalno da ptice nose šešire, psi pričaju, a žirafe voze bicikl, pa je tako i čovjek s prevelikom glavom ustvari, ne tako neobičan!
VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Morala sam dobro paziti da lik bude dovoljno različit da čitatelji prepoznaju njegovu muku, ali i dovoljno uobičajen da se na kraju ta muka pretvori u prednost. Odlučila sam se za jednostavnu ilustraciju reducirane palete koja bi dozvolila da ideja priče dođe do izražaja. Koristila sam maksimalno 10 boja plus crnu za naglaske.
Paleta boja za VIKTORA VELIKOGLAVOG
Boje nisam miješala već sam ih slagala u velikim plohama s malo detalja. Likove sam svela samo na najbitnije za priču, a tako i pozadinu.
detalj ilustracije, VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Razigranost i transparentnost boja i oblika se vidi u prikazima ideja koje Viktoru ‘padaju’ na pamet.
VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Tim različitim izrazom sam htjela naglasiti odvojenost fizičkog i mentalnog.
Bilo je bitno prikazati ta dva svijeta, ukazati na mogućnost vizualiziranja vlastitih misli i kontrole nad tim kakve će one biti, jer upravo to je poruka priče.
Ilustracija ‘More ideja’ za predlist i zalist slikovnice VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Pomocija slikovnice je 24.i 25.5.2022. u Novoj Gradišci na Festivalu OVCA U KUTIJI!
Ova slikovnica je slikovnički mjuzikl, jer sadrži nekoliko songova, a pisana je u takvoj formi da se lako može pretočiti u predstavu.
Slikovnica Vesele torbice je priča s neobičnim likovima – torbice koje žive u jednom dućanu. Ipak, priča je to o prijateljstvu, prihvaćanju i pomagannju u nevolji. Glavni likovi su mala torbica koju je izgubila njezina mala vlasnica. Obje pate, ali priča prati malenu torbicu koja se preko noći našla u nepoznatom dućanu. Srećom, u dućanu su druge torbe i torbice koje shvaćaju nevolju malene izgubljenice, te joj odlučuju biti moralna podrška – pjevaju, plešu i zabavljaju se cijele noći kako bi vrijeme tuge prošlo brže. Ujutro se stvar raspliće i svi su dalje živjeli sretno uz zvukove vesele glazbe:).
U priči Vesele torbice ima puno dijaloga u kojem se prepričavaju neki drugi događaji – priča unutar priče. To sam riješila upotrebom oblačića:
Nizanjem malih kadrova na jednoj stranici:
I slikom u pozadini glavne radnje:
Radnja priče se dešava u jednoj noći, pa su ilustracije u tamnijim bojama, s dosta crne u pozadini. Rijetko imam priliku raditi s tim bojama i bio je pravi gušt, jer osobno volim sve te tamne boje. Često ih izabirem kad kupujem odjeću.
Slikovnica Vesele torbice je namjenjena djeci od 6 do 10 god.
Slikovnice su mjesto gdje caruje mašta. Pisac i ilustrator stvaraju slike koje mogu biti nevjerojatne, a opet, savršeno logične unutar korica slikovnica. Jedan od elemenata koji pridonosi čaroliji priče su i likovi. Kod slikovnica je super to što likovi zaista mogu biti potpuno nestvarni – od dječaka koji leti kao ptica ili žirafe u čizmama koja svira violinu, do kućice u cvjetnoj haljini i šeširom ili Bijesa s crvenim očima koji liže ljute lizalice…
Čak i ne baš zanimljiva tema, može postati super zabavna ako su likovi neobični, pa tako, ako nemaš inspiraciju o čemu pisati, kreni od osmišljavanja likova – oni ti mogu sami ispričati svoje priče!
Kakvi sve likovi mogu biti u slikovnicama?
1. Životinje
ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat Vukelja, B.H.Nara
Djeca obožavaju životinje, pogotovo mladunce, pa izbor životinja za glavne likove može biti pun pogodak. Postoje razdoblja kad su neke životinje popularnije, na primjer, pingvini, dinosauri ili sove, ali općenito uzeti za likove životinjice je izvrstan odabir. Pritom ne moraš pratiti osobine životinja koje znamo iz basni, jer stvaramo svoj novi svijet. Također, takvi likovi mogu isto biti neobični. Iako zadržavaju izgled životinje, krzno im može biti neobične boje, mogu nositi naočale i šešire, mogu hodati na dvije noge, ići u trgovinu, jesti špagete i sladoled…
2. Vozila
LITTLE BLUE TRUCK, Alice Schretle, Jill McElmurry
Nisu sva djeca zainteresirana za plišane životinjice. Ima ih koji obožavaju traktore, kamione, aute i bagere. Najdraža knjiga mojeg sina kad je imao dvije godine, bila je LITTLE BLUE TRUCK. Vozila i strojevi su izvrsni likovi. Pri tom im daj neke ljudske osobine i puf! eto zanimljivog lika!
3. Čudovišta i bajkovita bića, ili vanzemaljci
Potpuno izmišljena bajkovita bića poput vila, vilenjaka, zmajeva ili čak čudovišta također dobro pašu u dječje slikovnice. Ali, strašne likove izbjegavaj u slikovnicama za jako malu djecu. Neka zmajevi i čudovišta ipak budu simpatični barem do djetetove 7 godine. Djeca trebaju vjerovati svijetu da bi se osjećala sigurnima u njemu i tako stvorila svoj zdravi unutarnji svijet u koji se uvijek mogu vratiti u teškim trenucima.
GRUBZON (The Gruffalo), Julia Donaldson, Axel Scheffler
4. Likovi djece
Ako je lik u slikovnici dijete, mali čitatelj/slušatelj će se lako poistovjetiti s njim. Izbor dijeteta kao glavnog protagonista u slikovnici je učinkovito u edukativnim slikovnicama, jer se dijete može lako poistovijetiti s likom. Međutim, nema strogih pravila jer se radi o kreativnom poslu gdje je sve moguće (npr. serija edukativnih slikovnica o osvještavanju osjećaja kod djece koje je nacrtala sjajna Jelena Brezovec).
TOLE, RANC I JA, Julijana Adamović, B.H.Nara
5. Ostalo
I najzad, likovi mogu biti i nežive stvari i pojave, poput oblaka (Oblak u žutom kaputu, Nikolina Manojlović Vračar, Jelena Brezovec), drveta (Priča o plavom stablu, Anita Kojundžić Smolčić, Hana Lukas Midžić), vode u slikovnici Tajne i zgode nestašne vode (Aljoša Vuković, B.H.Nara) ili torbica u slikovnici VESELE TORBICE, Silvije Šesto.
OBLAK U ŽUTOM KAPUTU, Nikolina Manojlović Vračar, Jelena BrezovecPriča o plavom stablu, Anita Kojundžić Smolčić, Hana Lukas MidžićTajne i zgode nestašne vode, Aljoša Vuković, B.H.NaraVESELE TORBICE, Silvija Šesto, B.H.Nara
Kakav god lik želiš napraviti, oživi ga dovoljno da dijete suosjeća s njim, želi mu pomoći ili se može poistovjetiti s njim. Neka tvoj lik prođe kroz transformaciju. Na početku priče lik ima nepremostiv problem koji tijekom priče uz pokušaje i pogreške, prijatelje i mentore ipak uspijeva savladati.
Djetetu je slikovnica svojevrsni priručnik za rješavanje situacije koja se opisuje u priči. Bilo da se radi o priči o prijateljstvu ili uputama kako napraviti pitu od jabuka, ili je slikovnica o prevladavanju straha od polaska u školu, djetetu slikovnica treba biti podrška u otkrivanju sebe i svijeta u koju ulazi. Ono mora vjerovati da je dobrodošlo u taj svijet i da je takvo kakvo jest upravo dovoljno dobro da bude njegov dio.
Izazov!🙂
Uzmi prvu pisalicu koju nađeš, uzmi komadić papira, ubrusa ili što god imaš pri ruci (osim knjige iz knjižnice).
Nacrtaj DVA lika koji su različiti karakteri, ali prijatelji.
U jednoj do dvije rečenice napiši šta im se, u trenutku u kojem su nacrtani, dešava.
Željka Vrbančić autorica lika buhe Cmoljca i slikovnice CMOLJAC TRAŽI BOBICU, GKSamobor 2021.
Željka Vrbančić je autorica slikovnice CMOLJAC TRAŽI BOBICU, priče o buhi Cmoljcu koja živi u knjižnici. Njegove dogodovštine djecu oduševljavaju već godinama. Cmoljac ima i svoju igru koja se igra u stvarnom prostoru gdje su igrači djeca. Ima svoj priručnik za djecu da nauče pravila ponašanja u knjižnici. Cmoljac odlazi sa Željkom u dječje vrtiće i djeci čita knjige. Djeca ga obožavaju, a njemu je drago što u njima budi ljubav prema knjigama i čitanju.
Pitala sam je svašta o slikovnici o Cmoljcu i Bobici, a i ona mene, kao ilustratoricu njezine prve slikovnice…
B: Ti si po cijele dane okružena knjigama. Spavaš li među njima kao Cmoljac? Ž: Ne. Spavam umotana u mucavu dekicu u veeelikom krevetu, a po glavi mi putuje svaštanešto, moj mozak baš i ne spava.
B: Kako to da si odlučila napisati priču o Cmoljcu i Bobici? Je li ti samo pala na pamet ili si je tražila danima, tjednima i mjesecima? Ž: Priču o Cmoljcu sam smišljala duže vrijeme, kao o poticaju dolaska u knjižnicu. Djeca se vežu uz neki njima fora lik koji je prepoznatljiv. A buha jer u knjižnici ima buha u onim duboko spremljenim starim knjigama. Bobica je istiniti događaj od ljeta, kad mi se u knjižnicu ušuljala mala crna mica, koja se baš „zalijepila“ za mene. Ona je mene našla.
B: Kako inače pišeš? Zapisuješ li ideje u prekrasnu bilježnicu ili sve držiš u glavi pa Zapisuješ na komp? Ha, ha! Nemam ti ja prekrasnu bilježnicu. Većinu imam u glavi, ali pišem po običnim malim papirićima, koje stavljam u torbu, džepove, pa selim u druge torbe, pa sve spajam i tek onda prepišem i to običnom olovkom na čisti papir. Tek na kraju ide u komp.
B: Voliš li više pričati edukativne priče ili poetske priče ili misterij ili nešto skroz deseto? Skroz deseto, volim nepatetične priče, malo otkačenije. Obožavam Oliviu Iana Falconera.
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
B: Cmoljac je već od prije poznati lik ali Bobica je do ove slikovnice postojala samo u tvojoj glavi. Reci mi jesi li zadovoljna kako sam je nacrtala, je li to takva mačka kakvu si zamišljala? Jesam li pogodila slike u tvojoj glavi? Ž: Jesi 100%! Inače se sad ne bi dopisivale.
B: Sad kad imaš otisnutu knjigu, osjećaš li se kao spisateljica ili kao knjižničarka ili si ti možda nešto treće u svojoj glavi? Ž: Ja sam samo knjižničarka koja ima malo luckastu glavu i koja jako uživa u Dječjoj knjižnici.
B: Što ti misliš, što čini spisateljicu? Ž: Puna glava priča, malo vrckastog jezika i cjeloživotne dječje razigranosti.
B: S koliko godina si ti počela pisati? Ž: Već dugo godina smišljam razne manje tekstove, slogane, nazive programa i ustvari ni sama ne znam koliko toga ima na lageru. Pazi sad: 1. slikovnicu napisala s 50 godina! Evo, nikad nije kasno!
B: Super kako za tebe godine nisu prepreka! Ali, vjeruješ li ti u inspiraciju? Ž: Pa i ne baš.
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
B: Voliš li ti čitati knjige? Pomaže li ti to u pisanju priča? Voliš li više čitati ili pisati i koje su ti najdraže dječje knjige? Ž: Volim naravno. U sadašnjem hiperizdavaštvu, kada dnevno dobivamo hrpice knjiga, slikovnica, stripova, većinu pročitam, neke manje zanimljive na preskokce. Stvarno ima svega. Čitanje mi sigurno pomaže kod pisanja jer znam kako ne želim pisati.Najdraža dječja iz moje dječje faze je Kekec na vučjem tragu Josipa Vandota. Strašno sam voljela Harry Poterra, ali je nedavno svrgnut s prijestolja – Leigh Bardugo i trilogija Sjena i kost je mrak, mrak knjiga!
B: Koliko knjiga pročitaš u mjesec dana? Ž: 25 radnih dana x 5 novih dječjih naslova (prosjek) po danu = 125 – 30 % koje samo prelistam – 30% pročitam na preskokce – ostale s guštom pročitam. Godišnji je rezerviran za odrasle i to krimiće.
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
B: Dok sam čitala tvoju priču o Cmoljcu i Bobici, još prije nego sam počela crtati ilustracije, u glavi sam čula tvoj glas i način na koji pričaš tu priču. To je taj tvoj vrckasti, živahni spisateljski glas koji mnogi pisci dugo traže. Jesi li ti svoj spisateljski glas tražila ili si ga oduvijek imala? Ž: Moj knjižničarski, pričalački glas postoji već 30 godina. Puno je ispričanih priča u našoj igraonici i naravno da svatko od nas ima svoj stil pripovijedanja. Treba imati i poštivati različitosti. Ja sam u klubu vrckastih.
B: Sad kad znaš kako to izgleda napraviti slikovnicu Imaš neke upute za buduće autore kako se to radi? Što bi im mogla preporučiti da rade ili možda da izbjegavaju? Ž: Pronaći iskrenog prijatelja/cu da pročita tvoj tekst i kaže sve što misli bez ‘uvijanja’. Branku Holingsworth zaskočiti i gurnuti tekst da pročita. Nazivati ju svaki dan tjedan dana dok ne pristane ilustrirati slikovnicu. Slušati njezine prijedloge, slušati sebe i naći se negdje na sredini. Što više komunicirati. Tekst pročitati 1000 puta, jer 1001. put netko pronađe neku grešku. Uživati u trenutku kad slikovnica stigne iz tiska.
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
Ž: Jesi li odmah od prve ili duge ili…. kliknula s mojom pričom. Koliko je to važno u stvaranju slikovnice? B: Dobijam tekstove koje ne vidim odmah po prvom čitanju. Ali onda ih iščitavam nekoliko puta dok ih ne ‘pretvorim’ u film u svojoj glavi. Ponekad predložim izmjenu teksta ako vidim da nešto nije potrebno ili bi se moglo drukčije. Cmooljca i Bobicu smo ustvari tako ispolirale zajedno. To je inače posao urednika, ali sad nismo ga nismo imale! Tekst je očigledno bio namijenjen djeci, ali ga je trebalo uobličiti tako da stane u format slikovnice. Srećom, nije bilo vremenskog ograničenja, a i autorica teksta je bila spremna surađivati:))
Ž: Proučavaš li prije ilustriranja svoje životinjske likove u stručnim knjigama? Ako je odgovor da, opiši običnu, domaću mačju buhu. B: Ponekad proučavam životinjske likove, ako se radi o neobičnim životinjama. Ali ne koristim knjige, već Google, danas je to stvarno jednostavno! Buhu nisam proučavala jer je lik Cmoljca već bio nacrtan kad sam ga ja dobila za ilustriranje. Ako se ne varam radio ga je Zdenko Bašić? Ali, neobična bića koja sam proučavala za ilustriranje su mrav, uš, osa, jelenak, muha, nosorog, kit, jazavac, šišmiš, žaba…
Ilustracija iz knjige o buhi Cmoljcu, Željka Vrbančić
Ž: A sad par redaka o tehnici kojom radiš? B: Radim na kompjuteru digitalnom olovkom na ploči za ctanje koja se zove Centiq. To koristim isključivo zato što najviše volim raditi tim alatom. Inače obožavam akvarel, olovku, tuš i kist, ali ja osobno se ne snalazim u tim tehnikama tako dobro kao u digitalnoj.
Ž: Imaš li ti najdražu bilježnicu punu čičkarija? B: Imam puno bilježnica u kojima crtkaram i zapisujem, ali još više papirića na koje bilježim trenutne ideje. Sve se to nalazi po cijeloj kući! To mi dođe kao vanjska memorija:)
Ilustracija iz knjige o buhi Cmoljcu, Željka Vrbančić
Ž: Tvojstil ilustriranja? Razlikuje li se od priče do priče? B: Svaku priču vidim drugačije, pa tako i drugačije radim. Tvoje priče ću ilustrirati istim stilom. Ali ako promijeniš ‘glas’, ako više ne budeš vrckasta i lepršava, onda će i moja ilustracija biti drugačija, u skladu s tekstom.
Ž: Tvoje ilustracije Cmoljcu i Bobici, ali i cijeloj slikovnici dale su karakter. Kako to postižeš? Ilustrator =umjetnik. Slažeš li se? B: Ne znam točno kako mi to uspijeva, ali dolazi mi prirodno da stvarima i životinjama lako dajem ljudske karakteristike. To možda spada u istu kategoriju kao i to da brojeve i slova vidim u bojama – meni se to čini logično, a drugima je neobično. Nisam o tome razmišljala! Ima sjajnih ilustratora umjetnika, mnogi su mi inspiracija. Puno njih je upravo u Hrvatskoj!
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
Ž: Kada radiš jesi li dnevni ili noćni tip? Imaš li paniku da nećeš stići napraviti sve na vrijeme? B: Ja sam jutranji tip. Budim se između 5 i 6 sati i do podneva sam najčešće gotova s poslom – tj, moja kvalitetna energija za crtanje se potroši za taj dan. Također sam nervozna i nestrpljiva i kad dobijem novi posao jedva čekam baciti se na crtanje. Orijentirana sam na projekt, a ne na rad sam po sebi, pa dok projekt- knjiga nije završena, ja sam u modu ‘ajmo, ajmo, ajmo!’ Zato ponekad djelujem kao da navaljujem na suradnike. Učim o sebi kroz svaki projekt:)
Ilustracija iz slikovnice CMOLJAC I BOBICA, Željka Vrbančić
Ž: Tvoj sin Liam često s tobom dolazi k meni u knjižnicu. Tražiš li njegovo mišljenje o svom radu? B: Često on vidi što je na mom ekranu, pa zna o čemu se radi. Nekad ga pitam za mišljenje, kad mislim da bi to bilo potrebno. Naročito ako crtam aute, vojnike ili čudovišta!
Ž: Koliko si do sada ilustrirala knjiga i slikovnica, vodiš li evidenciju? B: Vodim evidenciju jer često pišem biografije, pa nekad moram imati i taj podatak. Do sad sam napravila preko 70 knjiga i slikovnica, od toga 4 strip albuma.
Ž: Kako se postaje ilustrator? Škola, faks, talent… B: Može sve to, ali najvažnije da to zaista želiš.
Ž: Najdraža nagrada za ilustraciju? B: Nagrada Ovca u kutiji 2020, kada je knjiga koju sam slučajno dobila za napraviti, neočelkivano dobila nagradu.
Ž: Najdraža slikovnica o buhi i mački? B: Definitivno CMOLJAC TRAŽI BOBICU!
Bobica (lijevo) i Cmoljac (desno) u knjižnici sa svojom prvom slikovnicom
Dado i Čmičko, strip serijal koji 20 godina izlazi u dječjem časopisu SMIB, dokaz je da je to moguće. Dado je simpatični mali buntovni hedonist koji živi u svima nama, ali kad zbog svojih prioriteta prijeđe granice, postaje primjer kako se stvari ne rade!
DADO I ČMIČKO, SMIB 2012. Ivan Prlić, B. H. Nara
Nedavno su iz tiska izašla 3 albuma stripova o dječaku Dadi i njegovom kompanjonu u igri, mačku Čmičku, koje radim za SMIB zajedno sa scenaristom Prletom (Ivan Prlić).
Prošlo je 20 godina od prve table koju sam nacrtala za taj strip serijal. Ništa nisam znala tada – ni crtati, ni bojati, ni kako se radi strip. Ali, urednica Diana Miletić je imala beskrajno povjerenje u Prleta i mene, tako da mi je pustila da se snađem i pronađem kao strip crtač.
Strip Dado i Čmičko je od onda prošao nekoliko faza, od tabli koje su crtane tušem i bojane kistom, preko skeniranja i crtanja u vektorima, do današnje faze kad sve radim samo digitalnom olovkom.
Prva tabla DADO I ČMIČKO, SMIB 2001
Kako se tehnologija razvijala, ja sam je prihvaćala – jer iako volim klasični rad na papiru, kistom i tušem, ja se najbolje osjećam dok radim digitalno.
Logičan slijed stvari
Prletu i meni ovo nije bio prvi zajednički strip. I on je imao nevjerojatno povjerenje u moje crtačke sposobnosti. Tako smo 1999. godine radili strip pasice ‘Ja, šmizla’ koje su jedno vrijeme izlazile u Večernjem listu.
Kad nam je ponuđena tabla stripa u dječjem mjesečniku SMIB, prihvatili smo tu gažu objeručke, kao već iskusan dvojac:)
DADO I ČMIČKO, SMIB rujan 2013. Ivan Prlić, B. H. Nara
Strip ‘Dado i Čmičko’ započeo je putovanje 2000. godine, kada je urednica SMIBa Diana Miletić, posudila ime svog mačka Čmička za Dadinog ljubimca i vjernog pratitelja. Kasnije je SMIB nastavila uređivati Snježana Marić, koja je i danas glavna urednica tog legendarnog časopisa.
Iako se urednici mijenjaju, Prle i ja i dalje smo tim. Razgovarali smo o stvarima koje mislim da bi bile zanimljive Dadinim čitateljima.
Od kud ti dolaze ideje i koliko ti treba da napišeš scenarij?
Dado je moje najstarije dijete. Eto, napunio je 21 godinu i kako to biva sa starijom djecom sve manje traži moju pažnju. Kad smo tek počinjali (serijal ‘Dado i Čmičko’) trošio sam puno previše vremena i truda na scenarije.
DADO I ČMIČKO, SMIB studeni 2008. Ivan Prlić, B. H. Nara
Danas mi se često dogodi na naletim na neku komičnu situaciju na cesti, parku, stubištu i zaključim da sam upravo doživio scenarij za novu epizodu Dade – i samo ju zapišem.
DADO I ČMIČKO, SMIB travanj 2014. Ivan Prlić, B. H. Nara
Kako imam dvoje djece (prave, ne papirnate) koja su prošla Dadine godine (Dado je zapeo u šestoj godini) skupilo mi se dogodovština za još par albuma!
Ima li Dado tatu?
Kad smo počinjali strip s Dadom, morali smo u vrlo kratkom roku napraviti prijedlog serije i prvu tablu. Odlučili smo imati što manje stalnih likova i tako je Dadin tata nekako ispao iz priče.
DADO I ČMIČKO, SMIB listoad 2016. Ivan Prlić, B. H. Nara
Kasnije smo tatu zaboravili, no Dado ima tatu. Čak ga i vidimo u jednoj epizodi, doduše samo kako spava. Nema neke dublje odluke oko izostavljanja tate, samo je u datom trenutku bilo praktičnije.
U kojem gradu Dado živi?
Dado živi u velikom gradu, ali taj grad nije određen. Ideja je da se djeca iz svih gradova mogu poistovjetiti s Dadom. Doduše, iz epizoda je jasno da taj grad nije na moru i to je otprilike sve što znamo o tom gradu.
DADO I ČMIČKO, SMIB studeni 2018. Ivan Prlić, B. H. Nara
Kakav je Dado lik?
Dado je na neki način onaj mali buntovni hedonist koji živi u svima nama. Njegovi prioriteti su igranje i uživanje i spreman je boriti se za to. Takav lik je do određene granice simpatičan, ali u nekom trenutku postaje primjer kako se stvari ne rade. On je istovremeno i junak i negativac u svojim pričama!
DADO I ČMIČKO, SMIB studeni 2013. Ivan Prlić, B. H. Nara
“Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti, ali ja se nadam da će Dado doživjeti bar još 21 godinu,” kaže Prle, a ja mu se pridružujem:)
Početkom 2020. završila sam s ilustriranjem priče o ježiću Žinku. Ova priča za prvašiće je dugo putovala po vrtićima gdje ju je Željka pričala budućim školarcima. Srećom, u Školskoj knjizi su prepoznali dobru priču i tako je od nje nastala slikovnica uz koju dolazi i dodatak – lutke za igrokaz.
Željku znam već dugi niz godina. Prva ‘prava’ knjiga koju sam ilustrirala je bila njezina zbirka priča REUMATIČNI KIŠOBRAN. Po priči iz te knjige je napravljena i istoimena predstava u kazalištu Žar ptica.
Osim što je spisateljica, Željka je oduvijek aktivna u školama, kao učiteljica ili kao pripovjedačica priča.
Kako ti je pala na pamet ideja o Žinku? Kako ti uopće padaju na pamet ideje za priče?
Već desetak godina svakog prvog dana nove nastavne godine odlazim u Područnu školu Dragonožec i đacima prvacima pričam priču za dobrodošlicu u školu. Tako sam jedne godine poželjela smisliti priču u kojoj likovi neće biti dječaci i djevojčice nego šumske životinjice koje kreću u školu. Jer, kad bolje razmislimo, i životinjski mladunci moraju mnogo toga naučiti: npr. kako naći hranu, kako zadovoljiti žeđ, kako nanjušiti neprijatelja, kako razlikovati tragove u prirodi… Za glavnog lika odabrala sam malu, simpatičnu životnju, svima dragu – ježa. Ostali su likovi nastali sami od sebe.
Jesi li zamišljala Žinka i ostale likove onako kako sam ih ja nacrtala?
Ne samo da sam ih otprilike tako zamišljala nego sam ih i sama napravila od kolažnog papira, zalijepila ih na kartone i tako napravila lutke koje su mi pomagale da priča za publiku bude još zanimljivija. Osim toga, moram reći da sam imala vrlo konretnu želju: da ovu moju priču ilustrira Nara. I želja mi se ostvarila!
Željkine lutke za igrokaz ŽINKO U ŠKOLI
Od kud ti dolazi inspiracija za priče?
Inspiraciju dobivam u svakodnevnom životu: u kuhinji – dok pripremam hranu ili perem posuđe, u tramvaju ili autobusu, u šetnji – dok promatram prirodu ili kuće i ljude oko sebe, zatim dok razgovaram s prijateljima i znancima i slušam njihove doživljaje ili pak dok sviram klavir i u mislima prebirem po svemu što sam toga dana doživjela.
Kako i gdje pišeš – imaš li posebno mjesto, vrijeme, fotelju, pišeš li rukom, na laptopu ili diktiraš u diktafon?
Ideje bilježim u mali notes koji ide svuda sa mnom. Prije nego što priču napišem, dugo je nosim u glavi, gradim je sliku po sliku, prizor po prizor, pa je onda nadograđujem, prekrajam, poboljšavam. Zatim je pričam djeci i onda vidim koliko je „svidljiva“, koliko u sebi ima potencijala, pa je opet mijesim i mijesim da bude još bolja, još prirodnija, još privlačnija i još dojmljivija. Tek tada je zapišem.
Nemam omiljeno vrijeme pisanja, pišem kad imam vremena (jer iako sam u mirovini, imam mnogo obveza i poslova.
Nemam ni omiljeno mjesto za pisanje: katkad je to u kuhinji, pokraj krletke s našim papagajom Žakom, katkad u dnevnoj sobi, na rubu velikoga stola, s pogledom na stabla ispred kuće.
Slikopriče pišem rukom, a ostale priče u laptop. Pišem brzo, pritom proizvodim veliku količinu tipfelera, ali to u tom trenutku nije važno, važno je samo ploviti na dobrom valu inspiracije.
Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja
Poliraš li dugo rečenice i biraš prave riječi ili ih samo staviš na papir?
Kao što sam već spomenula, najprije sav tekst „iskrcam“ u laptop, sa svim jezičnim i tiskarskim pogreškama. Poslije polako čitam i ispravljam. Zatim pustim priču neka fermentira. Onda opet čitam, pa dorađujem, brusim, poliram.
Koliko ti treba da napišeš priču?
Ako je priča već oblikovana u mojim mislima, onda je petnaestak minuta dovoljno za slikopriču, a sat, dva ili tri za klasičnu priču (ovisno koliko je duga). Tu ne ubrajam doradu priče, ona se radi u više navrata.
Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja
Voliš li više čitati ili gledati filmove?
Više volim čitati, jer kad čitam, onda sama „režiram“ tekst i sve je po mom. No jednako kao i knjige poštujem dobre filmove i uživam u njima, a one koji su mi osobito dragi mogu gledati i pet-šest puta.
Koja ti je najdraža dječja knjiga? Teško mi je izdvojiti samo jednu. U jednom razdoblju to mi je bila „Uzbuna na Zelenom vrhu“ Ivana Kušana, zatim „Zeleni otok“ (manje poznata knjiga Mate Lovraka), pa vječna „Hajdi“, pa Kästnerov „Leteći razred“, zatim „Dječak i djevojčica“ poljske spisateljice Hane Ožogovske, pa zbirka „6000 budilica“ češkoga pisca Miloša Macoureka, pa „Fantastični gospodin lisac“ Roalda Dahla… Neke su mi knjige drage zbog sadržaja i ideja, a neke zbog divnog stila kojima su pisane.
Željka u školi
Jesi li oduvijek znala da ćeš biti spisateljica? Ja sam to od ranog djetinjstva priželjkivala, ali istodobno sam od najmanjih nogu znala da mi to neće biti jedino zanimanje, nego da ću imati i neki „obrtnički“ posao kojim ću zarađivati za život (ali ga i voljeti!).
Koliko je zanimanje učiteljice bilo važno za tvoje spisateljsko stvaralaštvo?
Bilo je itekako važno. Cijelo sam vrijeme u školi imala zahvalnu publiku, koja me je pozorno slušala, koju sam ja pozorno slušala i koja me je neprestano nadahnjivala. Poslije, kad sam radila za „Modru lastu“ i Smib“, bili su to moji čitatelji, s kojima sam se često i fizički sastajala. Prava, živa publika moj je najbolji suradnik u stvaranju: motivira me, nadahnjuje i puni dobrom energijom. Ja jako volim i jako poštujem svoju publiku.
Mjesec hrvatske knjige 2021, knjižnica Špansko-sjever. Željka Horvat-Vukelja priča o knjigama, važnosti čitanja djeci i slikovnici ŽINKO U ŠKOLI
Imaš priču koju pričaš svom djetetu i želiš od nje napraviti slikovnicu? Nauči kako napisati priču za slikovnicu u 3 koraka i budi bliže svojem cilju – VLASTITOJ slikovnici!
Kako od teksta stvoriti slikovnicu?
Koji je tekst pogodan za slikovnicu?
Slikovnica za djecu je namenjena najmlađim čitateljima koji još ni ne znaju čitati. Njima čitaju mame, tate, bake i djedovi, tete ili ujaci. Slikovnica slikom priča priču i tekstovi slikovnice su kraći – svaka rečenica i riječ ima svoju funkciju. Zbog toga što su napisane jednostavnim jezikom da ga razumije malo dijete i zato što imaju malo teksta, slikovnice se čine jednostavnom formom. Što nije baš točno.
Duljina teksta u slikovnicama zavisi o dobi djece kojoj se slikovnica obraća i može biti: 0 do 200 riječi (slikovnica za 0 do 2 godine) 200 do 500rjači (slikovnica za 2 do 5 godina) 500 do 800 riječi (slikovnica za 3 do 7 godina) 600 do 1000 (slikovnica za starije, za 4 do 8 godina)
1. Korak: kraćenje i poliranje teksta
Kad pišeš priču za slikovnicu, tekst koji želiš da ilustrator nacrta sigurno će se morati kratiti. Reduciranje je ključno i ja bih ga usporedila s obrezivanjem ruža – što više obrežemo ružin grm u rano proljeće, veći nas užitak u njegovom cvatu očekuje kasnije. Naravno, skraćivanjem teksta ne smiješ izgubiti smisao i ideju priče. U ovom procesu imaš priliku i polirati rečenice:
Izbaci sve riječi koje su preteške za uzrast kojem se obraćaš
Pazi da ne koristiš neku riječ previše puta, već pronađi sinonime. Time i obogaćuješ djetetov vokabular. Naravno sinonim treba biti prihvatljiv zauzrast kojem se obraćaš.
Napravi rečenice koje su harmonične, lijepe, slikovite. I gramatički točne!
Prisjeti se da će nakon tebe ilustrator trebati oslikati slikovnicu, pa mu daj tekst koji će biti vizualno zanimljiv.
Primjer
Dječak Tonči je velikim brzinom ušao u kuhinju i podigao jako vrući poklopac.
Tonči je uletio u kuhinju i podigao užareni poklopac.
2. Korak: formatiranje
Formatiranje znači prilagođavanje teksta broju stranica. Jednom kad skratiš tekst u smislenu cjelinu predstoji ti podjela na slike. Ovaj dio kod iskusnijih autora odvija se već u prvom dijelu, automatski. Važno je pratiti format knjige, odnosno broj stranica knjige.
Slikovnice u Hrvatskoj imaju 32 odnosno 24 stranica (zbog tehničko-ekonomskih razloga). Slika se nalazi na dvije stranice (tzv. duplerica) što znači da će u slikovnici od 32 stranice biti 15 slika plus jedna stranica za početak (naslov) i jedna stranica za kolofon (ili impresum – podaci o nakladnniku, nakladi, tiskari, cip zapis…). U slučaju tiska na 24 stranice, priču dijelimo u 11 slika plus dvije stranice. Podjela na 15, odnosno 11 slika ne mora biti definitivna. Radi ritma ili zato što tekst to zahtjeva možemo duplerice podijeliti na dvije ili više slika.
Primjer
(ilustracije stranica koje sam radila za slikovnicu Ribice, morske prijateljice, Gordana Lukačić, izdavač Profil, 2015.)
Jedna ilustracija na dvije stranice (duplerica)Dvije ilustracije na jednoj duplerici Tri (može i više) ilustracija na jednoj duplerici
3. Korak: ritam priče kroz sliku
Može se desiti da tekst nema dovoljno različitih slikovnih momenata, pa bi puko crtanje onog što je u tekstu moglo rezultirati monotonim ritmom i ponavljanjem slika. Dosadno!!!! Čak i najprekrasnija slika, ako je nacrtana dvaput, nije više zanimljiva.
Želiš dinamičan ritam slikovnice jer samo tako ćeš zadržati pažnju čitatelja/slušatelja. Važno je pažljivo odabrati i kompoziciju pojedine ilustracije. Ne želiš da sve slike budu u istom ambijentu ili iz istog kuta. Želimo dinamične kompozicije.
Slike pričaju priču, one moraju prve pozvati dijete na čitanje. U slici će biti još mnoštva neizrečenih detalja koji autor teksta neće izričito napisati.
Slikovnica se prvo gleda, pa onda čita, pa onda prepričava…
Primjer
Stranice iz slikovnice Ribice, morskeprijateljice, Gordana Lukačić, Profil, 2015.
Sad kad si naučila kako napisati priču za slikovnicu 3 koraka, vidiš li već svoju slikovnicu na polici u sobi svog djeteta?
(Martinprljaveuši je priča napisana prije dvadesetak godina, a objavljena u Smibu u ožujku 2021.)
– Martine, operi uši! – čulo se iz kuće broj 17 u ulici Japanskih šljiva.
– Neću! – čuo se jednako glasan odgovor, i još:
– Neću! Neću! Neću! –
– Ma…–
Mama je nakon tog »Ma…« , kao i svakog dana, rukom posegnula za Martinom, ali joj je on, kao i svakog dana, spretno izmakao i u sljedećem trenutku je već trčao oko kuće. Kao i svakog dana, mama je trčala za njim. Prolaznici se nisu obazirali, osim onih slučajnih turista nenaviklih na neobičnu trku.
Tako je to bilo dan za danom. Mama je bezuspješno nagovrala Martina da opere uši, a Martin je uspješno odolijevao. Zatim bi mama bezuspješno posegnula za njegovim ušima, ali on bi uspješno izmakao i pobjegao na ulicu.
Cijela se obitelj okušala u lovu na Martinove uši – mama, tata, djed i baka, čak i susjedov pas Tiki. Martinova sestra Mirela jednom ga je oko kuće lovila dva sata, a cijela obitelj pokušala mu je postaviti i zasjedu. Ali svaki put je pobjegao.
Trčao bi lakoćom vjetra, a posljedice toga bile su sljedeće:
svi su ga zvali »Martinprljaveuši«, a zauzvrat je bio najbrži trkač u školi. Uskoro i u gradu. A u četvrtom razredu već je trčao maratone po svim glavnim gradovima!
Čak je i njegova obitelj imala koristi od te ružne navike nepranja ušiju. Svi su bili mršavi i u dobroj formi!
A u Martinovim ušima skupljala se prljavština. Bilo je tu svega: obične prašine iz njegove ulice, pijeska s plaže sakupljenog na ljetovanju na Korčuli, zrnaca zemlje sa slavonskih ravnica, sjemenki šuma Gorskog Kotara, kamenčića ličkih puteljaka kojima je Martin trčao upornošću savanskih gazela…
Međutim, jednog proljeća iznenada se sve promijenilo.
Martin se zaljubio!
Jednog je dana bježao od tate koji ga je lovio. Tako bježeći, protutnjao je pored školskog autobusa u kojem je sjedila nova učenica. Nježno mu se osmjehnula, jer ipak se mora priznati, Martin je bio zgodan dječak, naročito od toliko sporta.
Smiješak se zabio Martinu u oko poput male bubice i on je zastao potpuno zbunjen i zaboravio zašto trči!
I tata je zastao potpuno zbunjen i zaboravio uhvatiti Martina!
Od toga dana Martin je jutra provodio dotjerujući se i, nećete vjerovati, PERUĆI UŠI. Jedva bi ga istjerali iz kupaonice, a tada bi trkom kretao put škole, obavezno prestižući školski autobus! U trenutku prolaska pokraj autobusa, krajičkom bi oka hvatao bljeskove smješka tajanstvene djevojčice.
Mogli biste pomisliti: »Napokon, mali je postao normalan!«
Ali grdno biste se prevarili!
Martinove uši su ipak jedne posebne uši. Godinama se u njima taložio sloj na sloj prašine, mrvica, raznih sitnih buba, kojekakvih sjemenki, čak jedna gujavica, a da ne pričam o žutoj smjesi i koja se luči sama od sebe u svačijim ušima, pa tako i u Martinovim. Vrijeme je napravilo svoje, pa tako i u ovom slučaju – svaki bi vrsniji vrtlar poželio takvu zemlju kakvu su proizvodile Martinove uši! A toga kobnoga proljeća, tu istu zemlju, Martin je počeo zalijevati. Obilno, Prekomjerno. A sve u želji da bude lijep.
No, što da vam pričam! Zasadite u čaši sa zemljom zrno graha i pomalo ga zalijevajte nekoliko dana. E, pa poput graha u čaši, tako je bilo i sa sjemenkama u Martinovim ušima – počele su klijati!
Martina je svrbjelo, ali je uporno prao uši, zalizivao kosu i još upornije prestizao školski autobus. Dok jednog dana, u žaru trčanja, nije natrčao na nju – svoju tajanstvenu simpatiju!
Zdravo! Ja sam Sanja! – rekla je djevojčica Martinu kojemu se lice oblilo crvenom bojom maka prije nego se uspio snaći.
Zdravo! Ja sam Martinprljaveuši…ovaj, nisu mi prljave uši… mislim, sad ih perem svakodnevno… hoću reći, prije ih baš nisam prao, pa… – Oh, uh, ah pomislio je još jer se sav jadan ustrtario.
Sanja se samo slatko nasmiješila i rekla: – Pa, Martine, vidimo se sutra poslije škole. U slastičarnici na uglu.
A Martinu je od toga srce triput tako jako poskočilo da je jedna mala sjemenka maka od radosti procvala!
Oh, ljudi moji! Sada je Martinu iz njegovog lijevog uha (onog bližeg srcu) provirivao nježan cvjetić crvenog poljskog maka!
I ne samo on, sljedećeg je dana procvao i jedan zlaćani maslačak u desnom uhu. A do kraja tjedna i cijeli jedan rukohvat sićanih tratinčica! Bila je tu i jedna maćuhica, jedan ponosni neven i jedan prkosni prkos! Ali, zacijelo najveće iznenađenje je bila prekrasna mirisna narančasta ruža penjačica!
Martinu se smiješila budućnost sretnog cvjećara!
A Sanja? Sanja je od toga dana bila Martinova i Martin je bio Sanjin. Ona je voljela njegov cvjetni izgled, a on je volio nju!
Hrvatske narodne bajke je knjiga s kojom sam započela 2024. godinu. Bajke su mala poslastica jer u njima je sve moguće, ne skanjuju se ni pred čim i izvrću stvarnost tako da dopuštaju čitatelju da se zabavi i nasmije, ali i pozabavi i svojom tamnom stranom. A i meni, kao ilustratoru, su dane nove slike.
Proždrlica
Promatrati teme i neočekivan način na koji su obrađene mi je jedan od užitaka koji prati čitanje bajki. U bajci Proždrlica glavni je lik djevojka koja nevjerojatno puno jede i ona na kraju bude nagrađena udajom za princa koji joj to može i priuštiti. Možda bi se očekivalo da se ta osobina u priči kazni, ali u doba kad je glad bila sveprisutna kod seljaka i kad je ta priča nastala, zadovoljstvo koje je ovakav kraj pružio slušatelju je sigurno bilo puno veće nego da je djevojka kažnjena zbog pohlepe.
Mladić i vražji car
Zanimljivo mi je bilo ilustrirati čudovišne likove—promatrala sam kako se u glavi pročitani tekst pretvara u sliku i emociju koja tek na papiru dobiva pravu dimenziju.
Sluga gospodinu naplatio, prva verzijaSluga gospodinu naplatio, druga verzija
Htjela sam u ilustracije unijeti jezu koju bajke nose u sebi, a opet da ne budu premračne za dob kojoj su namijenjene. Zato sam prvoj seriji ilustracija dodala više boje.
Priča o disleksiji koja je objavljena u časopisu Smib u veljači 2024. govori o dječaku koji ima poteškoća u čitanju. Njegova teta je ona svijetla točka u njegovu životu koja je uvijek uz njega da mu pokaže ljepotu riječi kroz priče koje mu priča…
Priča i ilustracije: Branka Hollingsworth Nara
Moja teta Zinka voli riječi. Ona može pričati od jutra do sutra. Za neke riječi kaže: “Kako je ovo ukusna riječ, za prste polizati!” Ja ne razumijem još sve riječi, ali ne mogu zamisliti da poližem neku riječ kao sladoled. Ali, jasno mi je i da teta Zinka ne priča gluposti. Nekako, osjećam to u sebi. Dok sam bio mali, pričala mi je bajke. Svakakve nevjerojatne stvari. Tada sam vjerovao u vilenjake i patuljke. Vjerovao sam u šarenog slona i u macu koja popravlja papučice. Vjerovao sam u strašne zmajeve i u hrabre vitezove. Dobro, u vitezove još vjerujem, oni su zaista postojali. Super sam se osjećao u tom svijetu koji je nastajao u pričama moje tete Zinke.
Sad sam već veliki. Imam osam godina i ne vjerujem u priče za malu djecu. Ali, kužim da je teta Zinka čarobnica, a njezina supermoć su riječi. Na primjer, kad ode na plac—dovoljno je par riječi da stričeku u ribarnici izmami osmijeh i najbolju oradu u gradu. Pa onda, kad nazove tetu Milicu. Samo nekoliko veselih riječi i već dobije od nje recept za najfinije buhtle. Teta Zinka to zove ‘Lijepa riječ i željezna vrata otvara’.
Najbolje od svega je kad mi priča priče o faraonima i piramidama. Ili kad pripovijeda o starim Grcima i Rimljanima, o Indijancima i samurajima. Ili kad plete priče o dogodovštinama kraljeva i kraljica iz davnina. Teta Zinka je proputovala cijeli svijet i upoznala mnogo ljudi i zna tisuću priča.
Ja ne volim riječi. Točnije, ne volim čitati. Ne volim ni pisati. Riječi mi se na stranicama počnu magliti, a slova počnu plesati. Od toga se ne osjećam dobro. Ni pisanje mi ne ide dobro. Moja ruka često napiše skroz pogrešno slovo u riječi. Zato je jako spora. Zbog svega toga sam loš u hrvatskom i ne dobijam petice iz lektire kao Tanja. Ona sjedi iza mene i uvek mi pomaže kad čitam naglas pred razredom. Tanja mi šapne poneku tešku riječ.
Da, meni su riječi teške i zato ih ne volim.
Kad to kažem teti Zinki, na tren kao da postane tužna. Ali odmah slijedi osmijeh i neka vesela priča.
Ona kaže: “Vježbom do izvrsnosti,” što god to značilo I da mi da joj napišem o čemu se radio film koji sam gledao.
A u školi, ja uključim uši I sve što čujem odmah spremim u glavu. Tako gotovo da ne moram učiti kad dođem doma—sve sam već naučio na satu. Onda imam puno više vremena da polako čitam lektiru. Tako vježbam riječi da znam kako izgledaju i da ih poslije brže pročitam i razumijem. Ah! Sad razumijem što je teta Zinka htjela reći!
Mama kaže da je to dosta čest slučaj kod djece—to što ja imam, ta DIS-LEK-SI-JA. Ali, čini mi se da djeca baš i ne znaju. Evo, na primjer, Dado iz 3.c, on sigurno nikad nije čuo za to. On je uvjeren da sam ja glup jer ne čitam dobro. Teta Zinka kaže da su to izazovi koje djeca kao ja prolaze, jer društvo nije dovoljno senibizirano. Ili tako nešto. Samo, ja ne znam gdje da nađem to društvo pa da mu objasnim.
Uglavnom, shvatio sam da riječi nisu nimalo bezopasne, mogu ti pomoći da pobjegneš u nove svjetove, ili ti mogu navući čvrge na glavu ako ih ne znaš pročitati kako treba. Mogu ti pomoći da dobiješ što želiš, ali te mogu i povrijediti.
A mogu ti biti i kao čarobni napitak za snagu, kao kad mi Tanja kaže: “Bok, kak‘ si?“ i osmjehne se za dobro jutro.
Zato sam ja Tanji napisao jedno ljekovito pismo da zna koliko mi znači njezino prijateljstvo. Jednog dana ću joj ga dati…
Ilustracije Branka Hollingsworth Nara 