Ako želiš NACRTATI slikovnicu, ovaj je tekst za tebe!
Kad je prepričavanje priče u slikovnici jedini način da se objasni nešto bitno za radnju, to može predstavljati izazov za ilustratora. Kad kažem prepričana priča mislim na situaciju kad lik opisuje šta se desilo u prošlosti. Ili npr. kad prepričava san. Kako prikazati da lik priča o nečemu, a da bude vizualno zanimljivo, da ne odlutaš od glavne priče i da sve stane u jednu ilustraciju?
ilustracija iz slikovnice VESELE TORBICE, Silvija šesto, 2021.
Zapamti da čitatelju mora biti jasno da se radi o prepričavanju dok gleda sliku, osim ako se u tekstu ne želi odmah znati da je riječ o prepričavanju. To je dio druge teme crtanja slikovnica:)
Kad u tekstu imaš priču koju priča neki lik, imaš na raspolaganju barem 4 pristupa crtežu:
1. Stripovski oblačić
ilustracija iz slikovnice VESELE TORBICE, Silvija šesto, 2021.
Scenu sna ili priče koju lik priča nacrtaš u stripovskom oblačiću. Kao što se to radi u stripu. Pritom uskladi i ostale ilustracije u knjizi kako oblačić sa snom ne bi bio kao ‘prst u oko’. Usklađivanje na nivou cijele slikovnice možeš napraviti npr. tako da ćeš ponegdje nekoj ptici nacrtaš oblačić s notom, ili prolaznicima koji razgovaraju nacrtati prazni oblačić. Tako ilustracijama dodaješ i element zvuka!
2. Drugačiji stil
Nacrtaj drugu priču drugačijim stilom. Ako dijete priča priču, ona može biti nacrtana jednostavnim crtežom u stilu čiča Gliše. Ako odrasli priča priču, to može biti crtež u kojem svi nose kravate….
3. Odabir drugačije paleta boja
Ilustracija iz knjige TAJNA KRVAVOG NOSA, Z.Milčec. Ovdje sam san nacrtala u bojama palete koje koristim i za ilustriranje događaja u stvarnosti iz razloga što se san i java isprepliću na taj način da se čitatelj drži u neizvjesnosti i nisam htjela ilustracijom otkriti nešto što čitatelj treba otkriti u priči. Međutim, kad se u knjizi pojavljuje prisjećanje na događaje iz prošlosti, crtala sam u drugoj paleti. Ilustracija iz knjige TAJNA KRVAVOG NOSA, Z.Milčec. Ilustracija koju lik prepričava a desila se davno. Nacrtana u drugoj paleti boja.
Jedan jednostavan trik je promijeniti paletu boja u drugoj priči. To je pogotovo efektno ako se priča događa u prošlosti. Ilustracija može biti i crno bijela (npr. ako se radi o nekoj ratnoj sceni) ili u smećkastim tonovima (ako baka priča svoje djetinjstvo).
4. Niz sličica
Nacrtaj prepričanu priču kroz mali strip. Ukomponiraj ga u ostatak slikovnice.
Stranica iz slikovnice TONKIN VELIKI PRIJATELJ Leonardo-Čeči Baksa
Sva 4 pristupa možeš i kombinirati ili napraviti neku svoju izvedenu verziju, jer naravno da postoji još milijun načina kako riješiti izazov zvan ‘priča u priči’. Točnije, barem onoliko koliko ima ilustratora. Ovdje su prikazana najjednostavnija rješenja koje ja koristim.
Željka Vrbančić autorica lika buhe Cmoljca i slikovnice CMOLJAC TRAŽI BOBICU, GKSamobor 2021.
Željka Vrbančić je autorica slikovnice CMOLJAC TRAŽI BOBICU, priče o buhi Cmoljcu koja živi u knjižnici. Njegove dogodovštine djecu oduševljavaju već godinama. Cmoljac ima i svoju igru koja se igra u stvarnom prostoru gdje su igrači djeca. Ima svoj priručnik za djecu da nauče pravila ponašanja u knjižnici. Cmoljac odlazi sa Željkom u dječje vrtiće i djeci čita knjige. Djeca ga obožavaju, a njemu je drago što u njima budi ljubav prema knjigama i čitanju.
Pitala sam je svašta o slikovnici o Cmoljcu i Bobici, a i ona mene, kao ilustratoricu njezine prve slikovnice…
B: Ti si po cijele dane okružena knjigama. Spavaš li među njima kao Cmoljac? Ž: Ne. Spavam umotana u mucavu dekicu u veeelikom krevetu, a po glavi mi putuje svaštanešto, moj mozak baš i ne spava.
B: Kako to da si odlučila napisati priču o Cmoljcu i Bobici? Je li ti samo pala na pamet ili si je tražila danima, tjednima i mjesecima? Ž: Priču o Cmoljcu sam smišljala duže vrijeme, kao o poticaju dolaska u knjižnicu. Djeca se vežu uz neki njima fora lik koji je prepoznatljiv. A buha jer u knjižnici ima buha u onim duboko spremljenim starim knjigama. Bobica je istiniti događaj od ljeta, kad mi se u knjižnicu ušuljala mala crna mica, koja se baš „zalijepila“ za mene. Ona je mene našla.
B: Kako inače pišeš? Zapisuješ li ideje u prekrasnu bilježnicu ili sve držiš u glavi pa Zapisuješ na komp? Ha, ha! Nemam ti ja prekrasnu bilježnicu. Većinu imam u glavi, ali pišem po običnim malim papirićima, koje stavljam u torbu, džepove, pa selim u druge torbe, pa sve spajam i tek onda prepišem i to običnom olovkom na čisti papir. Tek na kraju ide u komp.
B: Voliš li više pričati edukativne priče ili poetske priče ili misterij ili nešto skroz deseto? Skroz deseto, volim nepatetične priče, malo otkačenije. Obožavam Oliviu Iana Falconera.
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
B: Cmoljac je već od prije poznati lik ali Bobica je do ove slikovnice postojala samo u tvojoj glavi. Reci mi jesi li zadovoljna kako sam je nacrtala, je li to takva mačka kakvu si zamišljala? Jesam li pogodila slike u tvojoj glavi? Ž: Jesi 100%! Inače se sad ne bi dopisivale.
B: Sad kad imaš otisnutu knjigu, osjećaš li se kao spisateljica ili kao knjižničarka ili si ti možda nešto treće u svojoj glavi? Ž: Ja sam samo knjižničarka koja ima malo luckastu glavu i koja jako uživa u Dječjoj knjižnici.
B: Što ti misliš, što čini spisateljicu? Ž: Puna glava priča, malo vrckastog jezika i cjeloživotne dječje razigranosti.
B: S koliko godina si ti počela pisati? Ž: Već dugo godina smišljam razne manje tekstove, slogane, nazive programa i ustvari ni sama ne znam koliko toga ima na lageru. Pazi sad: 1. slikovnicu napisala s 50 godina! Evo, nikad nije kasno!
B: Super kako za tebe godine nisu prepreka! Ali, vjeruješ li ti u inspiraciju? Ž: Pa i ne baš.
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
B: Voliš li ti čitati knjige? Pomaže li ti to u pisanju priča? Voliš li više čitati ili pisati i koje su ti najdraže dječje knjige? Ž: Volim naravno. U sadašnjem hiperizdavaštvu, kada dnevno dobivamo hrpice knjiga, slikovnica, stripova, većinu pročitam, neke manje zanimljive na preskokce. Stvarno ima svega. Čitanje mi sigurno pomaže kod pisanja jer znam kako ne želim pisati.Najdraža dječja iz moje dječje faze je Kekec na vučjem tragu Josipa Vandota. Strašno sam voljela Harry Poterra, ali je nedavno svrgnut s prijestolja – Leigh Bardugo i trilogija Sjena i kost je mrak, mrak knjiga!
B: Koliko knjiga pročitaš u mjesec dana? Ž: 25 radnih dana x 5 novih dječjih naslova (prosjek) po danu = 125 – 30 % koje samo prelistam – 30% pročitam na preskokce – ostale s guštom pročitam. Godišnji je rezerviran za odrasle i to krimiće.
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
B: Dok sam čitala tvoju priču o Cmoljcu i Bobici, još prije nego sam počela crtati ilustracije, u glavi sam čula tvoj glas i način na koji pričaš tu priču. To je taj tvoj vrckasti, živahni spisateljski glas koji mnogi pisci dugo traže. Jesi li ti svoj spisateljski glas tražila ili si ga oduvijek imala? Ž: Moj knjižničarski, pričalački glas postoji već 30 godina. Puno je ispričanih priča u našoj igraonici i naravno da svatko od nas ima svoj stil pripovijedanja. Treba imati i poštivati različitosti. Ja sam u klubu vrckastih.
B: Sad kad znaš kako to izgleda napraviti slikovnicu Imaš neke upute za buduće autore kako se to radi? Što bi im mogla preporučiti da rade ili možda da izbjegavaju? Ž: Pronaći iskrenog prijatelja/cu da pročita tvoj tekst i kaže sve što misli bez ‘uvijanja’. Branku Holingsworth zaskočiti i gurnuti tekst da pročita. Nazivati ju svaki dan tjedan dana dok ne pristane ilustrirati slikovnicu. Slušati njezine prijedloge, slušati sebe i naći se negdje na sredini. Što više komunicirati. Tekst pročitati 1000 puta, jer 1001. put netko pronađe neku grešku. Uživati u trenutku kad slikovnica stigne iz tiska.
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
Ž: Jesi li odmah od prve ili duge ili…. kliknula s mojom pričom. Koliko je to važno u stvaranju slikovnice? B: Dobijam tekstove koje ne vidim odmah po prvom čitanju. Ali onda ih iščitavam nekoliko puta dok ih ne ‘pretvorim’ u film u svojoj glavi. Ponekad predložim izmjenu teksta ako vidim da nešto nije potrebno ili bi se moglo drukčije. Cmooljca i Bobicu smo ustvari tako ispolirale zajedno. To je inače posao urednika, ali sad nismo ga nismo imale! Tekst je očigledno bio namijenjen djeci, ali ga je trebalo uobličiti tako da stane u format slikovnice. Srećom, nije bilo vremenskog ograničenja, a i autorica teksta je bila spremna surađivati:))
Ž: Proučavaš li prije ilustriranja svoje životinjske likove u stručnim knjigama? Ako je odgovor da, opiši običnu, domaću mačju buhu. B: Ponekad proučavam životinjske likove, ako se radi o neobičnim životinjama. Ali ne koristim knjige, već Google, danas je to stvarno jednostavno! Buhu nisam proučavala jer je lik Cmoljca već bio nacrtan kad sam ga ja dobila za ilustriranje. Ako se ne varam radio ga je Zdenko Bašić? Ali, neobična bića koja sam proučavala za ilustriranje su mrav, uš, osa, jelenak, muha, nosorog, kit, jazavac, šišmiš, žaba…
Ilustracija iz knjige o buhi Cmoljcu, Željka Vrbančić
Ž: A sad par redaka o tehnici kojom radiš? B: Radim na kompjuteru digitalnom olovkom na ploči za ctanje koja se zove Centiq. To koristim isključivo zato što najviše volim raditi tim alatom. Inače obožavam akvarel, olovku, tuš i kist, ali ja osobno se ne snalazim u tim tehnikama tako dobro kao u digitalnoj.
Ž: Imaš li ti najdražu bilježnicu punu čičkarija? B: Imam puno bilježnica u kojima crtkaram i zapisujem, ali još više papirića na koje bilježim trenutne ideje. Sve se to nalazi po cijeloj kući! To mi dođe kao vanjska memorija:)
Ilustracija iz knjige o buhi Cmoljcu, Željka Vrbančić
Ž: Tvojstil ilustriranja? Razlikuje li se od priče do priče? B: Svaku priču vidim drugačije, pa tako i drugačije radim. Tvoje priče ću ilustrirati istim stilom. Ali ako promijeniš ‘glas’, ako više ne budeš vrckasta i lepršava, onda će i moja ilustracija biti drugačija, u skladu s tekstom.
Ž: Tvoje ilustracije Cmoljcu i Bobici, ali i cijeloj slikovnici dale su karakter. Kako to postižeš? Ilustrator =umjetnik. Slažeš li se? B: Ne znam točno kako mi to uspijeva, ali dolazi mi prirodno da stvarima i životinjama lako dajem ljudske karakteristike. To možda spada u istu kategoriju kao i to da brojeve i slova vidim u bojama – meni se to čini logično, a drugima je neobično. Nisam o tome razmišljala! Ima sjajnih ilustratora umjetnika, mnogi su mi inspiracija. Puno njih je upravo u Hrvatskoj!
CMOLJAC TRAŽI BOBICU, Željka Vrbančić
Ž: Kada radiš jesi li dnevni ili noćni tip? Imaš li paniku da nećeš stići napraviti sve na vrijeme? B: Ja sam jutranji tip. Budim se između 5 i 6 sati i do podneva sam najčešće gotova s poslom – tj, moja kvalitetna energija za crtanje se potroši za taj dan. Također sam nervozna i nestrpljiva i kad dobijem novi posao jedva čekam baciti se na crtanje. Orijentirana sam na projekt, a ne na rad sam po sebi, pa dok projekt- knjiga nije završena, ja sam u modu ‘ajmo, ajmo, ajmo!’ Zato ponekad djelujem kao da navaljujem na suradnike. Učim o sebi kroz svaki projekt:)
Ilustracija iz slikovnice CMOLJAC I BOBICA, Željka Vrbančić
Ž: Tvoj sin Liam često s tobom dolazi k meni u knjižnicu. Tražiš li njegovo mišljenje o svom radu? B: Često on vidi što je na mom ekranu, pa zna o čemu se radi. Nekad ga pitam za mišljenje, kad mislim da bi to bilo potrebno. Naročito ako crtam aute, vojnike ili čudovišta!
Ž: Koliko si do sada ilustrirala knjiga i slikovnica, vodiš li evidenciju? B: Vodim evidenciju jer često pišem biografije, pa nekad moram imati i taj podatak. Do sad sam napravila preko 70 knjiga i slikovnica, od toga 4 strip albuma.
Ž: Kako se postaje ilustrator? Škola, faks, talent… B: Može sve to, ali najvažnije da to zaista želiš.
Ž: Najdraža nagrada za ilustraciju? B: Nagrada Ovca u kutiji 2020, kada je knjiga koju sam slučajno dobila za napraviti, neočelkivano dobila nagradu.
Ž: Najdraža slikovnica o buhi i mački? B: Definitivno CMOLJAC TRAŽI BOBICU!
Bobica (lijevo) i Cmoljac (desno) u knjižnici sa svojom prvom slikovnicom
Početkom 2020. završila sam s ilustriranjem priče o ježiću Žinku. Ova priča za prvašiće je dugo putovala po vrtićima gdje ju je Željka pričala budućim školarcima. Srećom, u Školskoj knjizi su prepoznali dobru priču i tako je od nje nastala slikovnica uz koju dolazi i dodatak – lutke za igrokaz.
Željku znam već dugi niz godina. Prva ‘prava’ knjiga koju sam ilustrirala je bila njezina zbirka priča REUMATIČNI KIŠOBRAN. Po priči iz te knjige je napravljena i istoimena predstava u kazalištu Žar ptica.
Osim što je spisateljica, Željka je oduvijek aktivna u školama, kao učiteljica ili kao pripovjedačica priča.
Kako ti je pala na pamet ideja o Žinku? Kako ti uopće padaju na pamet ideje za priče?
Već desetak godina svakog prvog dana nove nastavne godine odlazim u Područnu školu Dragonožec i đacima prvacima pričam priču za dobrodošlicu u školu. Tako sam jedne godine poželjela smisliti priču u kojoj likovi neće biti dječaci i djevojčice nego šumske životinjice koje kreću u školu. Jer, kad bolje razmislimo, i životinjski mladunci moraju mnogo toga naučiti: npr. kako naći hranu, kako zadovoljiti žeđ, kako nanjušiti neprijatelja, kako razlikovati tragove u prirodi… Za glavnog lika odabrala sam malu, simpatičnu životnju, svima dragu – ježa. Ostali su likovi nastali sami od sebe.
Jesi li zamišljala Žinka i ostale likove onako kako sam ih ja nacrtala?
Ne samo da sam ih otprilike tako zamišljala nego sam ih i sama napravila od kolažnog papira, zalijepila ih na kartone i tako napravila lutke koje su mi pomagale da priča za publiku bude još zanimljivija. Osim toga, moram reći da sam imala vrlo konretnu želju: da ovu moju priču ilustrira Nara. I želja mi se ostvarila!
Željkine lutke za igrokaz ŽINKO U ŠKOLI
Od kud ti dolazi inspiracija za priče?
Inspiraciju dobivam u svakodnevnom životu: u kuhinji – dok pripremam hranu ili perem posuđe, u tramvaju ili autobusu, u šetnji – dok promatram prirodu ili kuće i ljude oko sebe, zatim dok razgovaram s prijateljima i znancima i slušam njihove doživljaje ili pak dok sviram klavir i u mislima prebirem po svemu što sam toga dana doživjela.
Kako i gdje pišeš – imaš li posebno mjesto, vrijeme, fotelju, pišeš li rukom, na laptopu ili diktiraš u diktafon?
Ideje bilježim u mali notes koji ide svuda sa mnom. Prije nego što priču napišem, dugo je nosim u glavi, gradim je sliku po sliku, prizor po prizor, pa je onda nadograđujem, prekrajam, poboljšavam. Zatim je pričam djeci i onda vidim koliko je „svidljiva“, koliko u sebi ima potencijala, pa je opet mijesim i mijesim da bude još bolja, još prirodnija, još privlačnija i još dojmljivija. Tek tada je zapišem.
Nemam omiljeno vrijeme pisanja, pišem kad imam vremena (jer iako sam u mirovini, imam mnogo obveza i poslova.
Nemam ni omiljeno mjesto za pisanje: katkad je to u kuhinji, pokraj krletke s našim papagajom Žakom, katkad u dnevnoj sobi, na rubu velikoga stola, s pogledom na stabla ispred kuće.
Slikopriče pišem rukom, a ostale priče u laptop. Pišem brzo, pritom proizvodim veliku količinu tipfelera, ali to u tom trenutku nije važno, važno je samo ploviti na dobrom valu inspiracije.
Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja
Poliraš li dugo rečenice i biraš prave riječi ili ih samo staviš na papir?
Kao što sam već spomenula, najprije sav tekst „iskrcam“ u laptop, sa svim jezičnim i tiskarskim pogreškama. Poslije polako čitam i ispravljam. Zatim pustim priču neka fermentira. Onda opet čitam, pa dorađujem, brusim, poliram.
Koliko ti treba da napišeš priču?
Ako je priča već oblikovana u mojim mislima, onda je petnaestak minuta dovoljno za slikopriču, a sat, dva ili tri za klasičnu priču (ovisno koliko je duga). Tu ne ubrajam doradu priče, ona se radi u više navrata.
Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja
Voliš li više čitati ili gledati filmove?
Više volim čitati, jer kad čitam, onda sama „režiram“ tekst i sve je po mom. No jednako kao i knjige poštujem dobre filmove i uživam u njima, a one koji su mi osobito dragi mogu gledati i pet-šest puta.
Koja ti je najdraža dječja knjiga? Teško mi je izdvojiti samo jednu. U jednom razdoblju to mi je bila „Uzbuna na Zelenom vrhu“ Ivana Kušana, zatim „Zeleni otok“ (manje poznata knjiga Mate Lovraka), pa vječna „Hajdi“, pa Kästnerov „Leteći razred“, zatim „Dječak i djevojčica“ poljske spisateljice Hane Ožogovske, pa zbirka „6000 budilica“ češkoga pisca Miloša Macoureka, pa „Fantastični gospodin lisac“ Roalda Dahla… Neke su mi knjige drage zbog sadržaja i ideja, a neke zbog divnog stila kojima su pisane.
Željka u školi
Jesi li oduvijek znala da ćeš biti spisateljica? Ja sam to od ranog djetinjstva priželjkivala, ali istodobno sam od najmanjih nogu znala da mi to neće biti jedino zanimanje, nego da ću imati i neki „obrtnički“ posao kojim ću zarađivati za život (ali ga i voljeti!).
Koliko je zanimanje učiteljice bilo važno za tvoje spisateljsko stvaralaštvo?
Bilo je itekako važno. Cijelo sam vrijeme u školi imala zahvalnu publiku, koja me je pozorno slušala, koju sam ja pozorno slušala i koja me je neprestano nadahnjivala. Poslije, kad sam radila za „Modru lastu“ i Smib“, bili su to moji čitatelji, s kojima sam se često i fizički sastajala. Prava, živa publika moj je najbolji suradnik u stvaranju: motivira me, nadahnjuje i puni dobrom energijom. Ja jako volim i jako poštujem svoju publiku.
Mjesec hrvatske knjige 2021, knjižnica Špansko-sjever. Željka Horvat-Vukelja priča o knjigama, važnosti čitanja djeci i slikovnici ŽINKO U ŠKOLI
Imaš priču koja ima početak, sredinu i kraj. Zadovoljna si, ali nekako, to još nije to. Vrijeme je da se posvetiš rečenicma! Saznaj kako napisati dobru rečenicu.
Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta.
Danas pada snijeg i Maca Papučarica šije papučice za djecu iz malog sela. Postavit će ih zečjom kožom da budu mekše.
Gle malu voćku poslije kiše! Puna je kapi, pa ih njiše.
Sjećaš li se još koje rečenice iz slikovnica svojeg djetinjstva?
Čitatelji vole zabavne i uzbudljive priče, ali se zaljubljuju u lijepe i snažne rečenice. Zbog lijepih, dobrih, snažnih rečenica čitatelje prožimaju emocije zbog kojih plaču, smiju se, raduju se zajedno s junacima.
Postoji mnoštvo načina da se napiše lijepa rečenica. Neki pisci dugo poliraju svoje rečenice. Važno je i da rečenice ne počinju jednako, da postoji sklad između količine dužih i kraćih rečenica, te da se, pogotovo u slikovnicama, koristi rječnik primjeren djeci i da rečenice ne budu preduge.
Neke formule pisanja dobrih rečenica:
1. Formula: 2,3,1
U pisanju dobrih rečenica pomaže pravilo 2,3,1. Najsnažniji dio rečenice (1) stavlja se na kraj, a najslabiji dio (3) u sredini rečenice.
Dakle, počneš rečenicu s drugom po redu zanimljivom informacijom, zatim slijedi informacija koja je treća po važnosti i na kraju najsnažniji dio koji nas iznenadi.
Tako se postiže napetost u rečenici, što naravno, potiče pažnju čitatelja.
Primjer:
Dok se Petar penjao na najvišu granu, (2) svi su ga radoznalo pratili pogledima, (3) samo je Tina ljutito okrenula leđa da ga ne vidi.(1)
Za slikovnicu koja je za malu djecu, ovakva rečenica se može i treba pretvoriti u dvije ili tri rečenice, pa one mogu tvoriti dvije ili tri slike/stranice:
Petar se penjao na najvišu granu, a svi su ga radoznalo pratili pogledima. Samo mu je Tina okrenula leđa da ga ne vidi.
Pravilo vrijedi i za kraće rečenice, dakle 2,1, gdje manje važna informacije dolazi prva, a važnija dolazi zadnja.
Na primjer umjesto:
Ivan je ugledao veliki zeleni balon kad je otvorio prozor.
napravi dramatičniju rečenicu:
Kad je otvorio prozor (2), Ivan je ugledao veliki zeleni balon(1).
2. Formula: produbljivanje
Drugi način na koji možeš napraviti zanimljivu rečenicu je da prvo kažeš glavnu informaciju, a u nastavku rečenice ju opisuješ, produbljuješ saznanje o prvom dijelu:
Ušli su u kolibicu, u njezinu toplu unutrašnjost, u mirisnu tišinu, u sigurnost bakine kuhinjice.
3. Formula: zavisna rečenica – snažna rečenica
Umjesto da pišeš samostalne rečenice kojima nešto obznanjuješ, da bi privukla čitatelja, bolje napiši zavisnu rečenicu.
Zavisna rečenica djeluje nezavršeno i automatski traži pažnju čitatelja, pa se tako dobija napetost u pripovijedanju.
Nakon nje, kao naglasak upotrijebi jednu samostalnu, snažnu rečenicu tako da zadržiš pažnju na bitnoj informaciji.
Na primjer umjesto:
Lena je pojela doručak i odnijela mlijeko u frižider na kojem je bila mamina poruka.
probaj:
Nakon što je pojela doručak, Lena je odnijela mlijeko u frižider. Na vratima ju je čekala mamina poruka.
Vježba:
Poigraj se svojim rečenicama isprobavajući tri formule. Naravno, ponekad to ne funkcionira, ali probaj napraviti dramatičnije rečenice kako bi postigla napetost i zadržala pažnju čitatelja…
Imaš likove, imaš ideju o kojoj želiš pisati, otvoriš praznu stranicu svoje nove prekrasne bilježnice, kreneš pisati i… ništa!
Strah od praznog papira
Prve priče ponekad se čvrsto drže za nas i ne žele izaći na papir tako lako.
Strah od prazne stranice lako te obuzme, pogotovo ako je to prva stranica lijepe bilježnice koju si pomno birala i skupo platila. Kovitlaju se riječi, naviru slike, ali nikako da se koja prelije na papir. Jer kako znaš da je ta riječ baš najbolja za početak? I tako propustiš inspiraciju i vrijeme je da nazoveš prijateljicu, provjeriš email, popiješ još jednu kavu…. Još jedno jutro protraćeno zbog straha od prazne stranice.
Perfekcionizam i blokada
Ponekad smo prestroge prema sebi ili se uzimamo preozbiljno. U oba slučaja, blokada nastaje jer smo koncentrirane na sebe kako nas vide drugi, na SLIKU o sebi. Mislimo, ako to napišem šta će reći mama? ili smijet će mi se partner… Ako ti se to događa prečesto, vježbaj samosvjesnost i meditiraj. Podsjećaj se da ispod ega postoji ooooogromman dio tebe koja je kreativna, jedinstvena i dovoljna takva kakva jest.
Ili ipak samo neiskustvo…
Ako više voliš pisati rukom nego tipkati na računalu, predlažim da ne kupuješ skupe bilježnice za zapisivanje svojih priča. Ja često koristim stare dnevnike (s datumima od prije pet, šest godina). Radije kupi bilježnicu u supermarketu za dvije kune. U jeftinu bilježnicu na prvu stranu napiši svoje ime prezime (ili neko svoje umjetničko ime!) i čemu služi bilježnica. Tako ćeš odagnati strah od prazne bilježnice:). Možeš kupiti i nekoliko takvih bilježnica, pa ih postavi po cijelom stanu da ti budu pri ruci kad ti neka ideja padne na pamet.
Skiciranje priče
Na treću stranu bilježnice na brzinu zapiši što ti je ideja i kamo vodi. Možeš pisati kao da nekom djetetu objašnjavaš svoju priču.
Na primjer:
Djevojčica Maja se boji spuštati niz tobogan i zbog toga je tužna. Svi prijatelji se spuštaju i uživaju u igri, ali ona se ne usudi. Postoji prijatelj koji je bodri, postoji zločesta mačka koja joj se ruga, postoji ujak koji joj pomaže da prebrodi strah. Nakon nekoliko pokušaja i odustajanja ipak na kraju dana pobijedi strah i spusti se. Svi su sretni, a zločesta mačka kaže: “Znala sam da ona to može!”
Sad si priču namamila da ti priđe i već ti jede iz ruke.
Zato odmah:
Kreni u razradu – raspiši skicu uz detalje.
Sjeti se da je trebaš smjestiti u 11 ili 15 slika
Drži se početne skice da ne odlutaš u neku novu priču.
Nakon toga ćeš ispolirati rečenice (ali o lijepim i snažnim rečenicama drugi put:).
A što s lijepim i skupim bilježnicama?
U takve možeš zapisivati lijepe riječi i rečenice na koje naiđeš u toku dana, dok čitaš ili slušaš glazbu, dok hodaš gradom i slušaš prolaznike, dok si u parku okružena dječjim cikom…
Prijedlog:
Nabavi bilježnicu i u nju zapisuj ideje koji ti padnu na pamet tokom dana. To može biti jedna riječ koja te se dojmila, koju si čula u dućanu, to može biti neka situacija koju si videla na ulici, to može biti neki zvuk neki miris ili nešto iz tvoje glave što ti ne da mira.
Počni zapisivati svakodnevno i vidjet ćeš, na kraju mjeseca imaćeš malu škrinjicu blaga i nikad ti neće ponestati ideja.
Prijedlog:
Nabavi nekoliko malih bilježnica ili velikih, ili to mogu biti notesi. Stavi ih na nekoliko mjesta u prostor u kojem boraviš. Tako će ti uvjek biti neki od njih pri ruci kad poželiš zapisati svoje ideje.
Likovi u slikovnici se pamte cijeli život. Ježurka Ježić, maca Papučarica, Grga Čvarak – svi su nam oni ostali u sjećanju jer su po nečemu posebni.
Kad stvaraš svoje likove, želiš da odskaču od svakodnevnih likova, da budu pamtljivi, da se dijete želi poistovjetiti s njima. To možeš izvesti tako da svom liku daš neku neobičnu osobinu.
Neka lik žarko želi nešto nedostižno ili u priči prolazi kroz preobrazbu. Gurni svoje likove preko granice, pretjeraj u nekoj njihovoj osobini ili žudnji…
Primjer
Dječak Lovro ima sedam godina, smeđu kosu i nosi naočale, a može i pričati sa životinjama.
Mrav Mirko zaljubio se u žirafu Žarku.
Magarčić Drago želi postati pijanist.
Ilustracija iz knjige Pijanist mago Drago, Marijane Križanić, Iris Illyrica 2021.
Koliko je likova potrebno imati u slikovnici?
4 najčešća lika koji su dobrodošli u svakoj dječjoj priči:
1. GLAVNI LIK – u slikovnicama je najčešće glavni lik dijete ili neka životinja
2. MENTOR – savetnik glavnog lika. To može biti djed, knjižničarka, dobra bila ili neka životinja…
3. NAJBOLJI PRIJATELJ – lik koji će s glavnim likom proći dobro i loše. Može biti brat, prijatelj, kućni ljubimac…
4. NEGATIVAC – lik koji se suprotstavlja glavnom liku ili mu radi probleme. Može biti nasilnik u školi, odrasla osoba ili čak prijatelj koji razmišlja drugačije.
U slikovnicama je dovoljno imati samo nekoliko likova. Puno likova zbunjuje čitatelja ali i razvodnjuje priču.
Likove opisuj kroz njihove postupke, fizički opis možeš ostaviti ilustratoru. Dopusti i njemu/njoj da uživa stvarajući priču. Tako ćeš i ti dobiti novo iskustvo svoje priče:)
Izbaci sve nepotrebne likove čak i ako su genijalni i smiješni ili za njih imaš prekrasne rečenice. Sačuvaj ih za neku novu priču!
Stvori zanimljive likove. Možda će se negativac pokajati, možda će djed dati totalno loš savjet, možda će prijatelj postati neprijatelj.
Neka se likovi u priči pojavljuju od početka. Neka se baka pojavi i na početku i u sredini i na kraju priče, a vjerni pas neka ide kroz dogodovštine s glavnim likom kroz cijelu knjigu. Stvori samo bitne likove za priču i neka budu prisutni kroz cijelu knjigu.
Provjeri svoje likove odgovaranjem na ova pitanja. Svako odgovoreno pitanje nosi jedan bod. (napisao John Matthew Fox, urednik dječjih knjiga):
Imaš priču koju pričaš svom djetetu i želiš od nje napraviti slikovnicu? Nauči kako napisati priču za slikovnicu u 3 koraka i budi bliže svojem cilju – VLASTITOJ slikovnici!
Kako od teksta stvoriti slikovnicu?
Koji je tekst pogodan za slikovnicu?
Slikovnica za djecu je namenjena najmlađim čitateljima koji još ni ne znaju čitati. Njima čitaju mame, tate, bake i djedovi, tete ili ujaci. Slikovnica slikom priča priču i tekstovi slikovnice su kraći – svaka rečenica i riječ ima svoju funkciju. Zbog toga što su napisane jednostavnim jezikom da ga razumije malo dijete i zato što imaju malo teksta, slikovnice se čine jednostavnom formom. Što nije baš točno.
Duljina teksta u slikovnicama zavisi o dobi djece kojoj se slikovnica obraća i može biti: 0 do 200 riječi (slikovnica za 0 do 2 godine) 200 do 500rjači (slikovnica za 2 do 5 godina) 500 do 800 riječi (slikovnica za 3 do 7 godina) 600 do 1000 (slikovnica za starije, za 4 do 8 godina)
1. Korak: kraćenje i poliranje teksta
Kad pišeš priču za slikovnicu, tekst koji želiš da ilustrator nacrta sigurno će se morati kratiti. Reduciranje je ključno i ja bih ga usporedila s obrezivanjem ruža – što više obrežemo ružin grm u rano proljeće, veći nas užitak u njegovom cvatu očekuje kasnije. Naravno, skraćivanjem teksta ne smiješ izgubiti smisao i ideju priče. U ovom procesu imaš priliku i polirati rečenice:
Izbaci sve riječi koje su preteške za uzrast kojem se obraćaš
Pazi da ne koristiš neku riječ previše puta, već pronađi sinonime. Time i obogaćuješ djetetov vokabular. Naravno sinonim treba biti prihvatljiv zauzrast kojem se obraćaš.
Napravi rečenice koje su harmonične, lijepe, slikovite. I gramatički točne!
Prisjeti se da će nakon tebe ilustrator trebati oslikati slikovnicu, pa mu daj tekst koji će biti vizualno zanimljiv.
Primjer
Dječak Tonči je velikim brzinom ušao u kuhinju i podigao jako vrući poklopac.
Tonči je uletio u kuhinju i podigao užareni poklopac.
2. Korak: formatiranje
Formatiranje znači prilagođavanje teksta broju stranica. Jednom kad skratiš tekst u smislenu cjelinu predstoji ti podjela na slike. Ovaj dio kod iskusnijih autora odvija se već u prvom dijelu, automatski. Važno je pratiti format knjige, odnosno broj stranica knjige.
Slikovnice u Hrvatskoj imaju 32 odnosno 24 stranica (zbog tehničko-ekonomskih razloga). Slika se nalazi na dvije stranice (tzv. duplerica) što znači da će u slikovnici od 32 stranice biti 15 slika plus jedna stranica za početak (naslov) i jedna stranica za kolofon (ili impresum – podaci o nakladnniku, nakladi, tiskari, cip zapis…). U slučaju tiska na 24 stranice, priču dijelimo u 11 slika plus dvije stranice. Podjela na 15, odnosno 11 slika ne mora biti definitivna. Radi ritma ili zato što tekst to zahtjeva možemo duplerice podijeliti na dvije ili više slika.
Primjer
(ilustracije stranica koje sam radila za slikovnicu Ribice, morske prijateljice, Gordana Lukačić, izdavač Profil, 2015.)
Jedna ilustracija na dvije stranice (duplerica)Dvije ilustracije na jednoj duplerici Tri (može i više) ilustracija na jednoj duplerici
3. Korak: ritam priče kroz sliku
Može se desiti da tekst nema dovoljno različitih slikovnih momenata, pa bi puko crtanje onog što je u tekstu moglo rezultirati monotonim ritmom i ponavljanjem slika. Dosadno!!!! Čak i najprekrasnija slika, ako je nacrtana dvaput, nije više zanimljiva.
Želiš dinamičan ritam slikovnice jer samo tako ćeš zadržati pažnju čitatelja/slušatelja. Važno je pažljivo odabrati i kompoziciju pojedine ilustracije. Ne želiš da sve slike budu u istom ambijentu ili iz istog kuta. Želimo dinamične kompozicije.
Slike pričaju priču, one moraju prve pozvati dijete na čitanje. U slici će biti još mnoštva neizrečenih detalja koji autor teksta neće izričito napisati.
Slikovnica se prvo gleda, pa onda čita, pa onda prepričava…
Primjer
Stranice iz slikovnice Ribice, morskeprijateljice, Gordana Lukačić, Profil, 2015.
Sad kad si naučila kako napisati priču za slikovnicu 3 koraka, vidiš li već svoju slikovnicu na polici u sobi svog djeteta?
Ilustracije Branka Hollingsworth Nara 