Željka Vrbančić je autorica slikovnice CMOLJAC TRAŽI BOBICU, priče o buhi Cmoljcu koja živi u knjižnici. Njegove dogodovštine djecu oduševljavaju već godinama. Cmoljac ima i svoju igru koja se igra u stvarnom prostoru gdje su igrači djeca. Ima svoj priručnik za djecu da nauče pravila ponašanja u knjižnici. Cmoljac odlazi sa Željkom u dječje vrtiće i djeci čita knjige. Djeca ga obožavaju, a njemu je drago što u njima budi ljubav prema knjigama i čitanju.

Pitala sam je svašta o slikovnici o Cmoljcu i Bobici, a i ona mene, kao ilustratoricu njezine prve slikovnice…

B: Ti si po cijele dane okružena knjigama. Spavaš li među njima kao Cmoljac? Ž: Ne. Spavam umotana u mucavu dekicu u veeelikom krevetu, a po glavi mi putuje svaštanešto, moj mozak baš i ne spava.

B: Kako to da si odlučila napisati priču o Cmoljcu i Bobici? Je li ti samo pala na pamet ili si je tražila danima, tjednima i mjesecima? Ž: Priču o Cmoljcu sam smišljala duže vrijeme, kao o poticaju dolaska u knjižnicu. Djeca se vežu uz neki njima fora lik koji je prepoznatljiv. A buha jer u knjižnici ima buha u onim duboko spremljenim starim knjigama. Bobica je istiniti događaj od ljeta, kad mi se u knjižnicu ušuljala mala crna mica, koja se baš „zalijepila“ za mene. Ona je mene našla.

B: Kako inače pišeš? Zapisuješ li ideje u prekrasnu bilježnicu ili sve držiš u glavi pa Zapisuješ na komp? Ha, ha! Nemam ti ja prekrasnu bilježnicu. Većinu imam u glavi, ali pišem po običnim malim papirićima, koje stavljam u torbu, džepove, pa selim u druge torbe, pa sve spajam i tek onda prepišem i to običnom olovkom na čisti papir. Tek na kraju ide u komp.

B: Voliš li više pričati edukativne priče ili poetske priče ili misterij ili nešto skroz deseto? Skroz deseto, volim nepatetične priče, malo otkačenije. Obožavam Oliviu Iana Falconera.

B: Cmoljac je već od prije poznati lik ali Bobica je do ove slikovnice postojala samo u tvojoj glavi. Reci mi jesi li zadovoljna kako sam je nacrtala, je li to takva mačka kakvu si zamišljala? Jesam li pogodila slike u tvojoj glavi? Ž: Jesi 100%! Inače se sad ne bi dopisivale.

B: Sad kad imaš otisnutu knjigu, osjećaš li se kao spisateljica ili kao knjižničarka ili si ti možda nešto treće u svojoj glavi? Ž: Ja sam samo knjižničarka koja ima malo luckastu glavu i koja jako uživa u Dječjoj knjižnici.

B: Što ti misliš, što čini spisateljicu? Ž: Puna glava priča, malo vrckastog jezika i cjeloživotne dječje razigranosti.

B: S koliko godina si ti počela pisati? Ž: Već dugo godina smišljam razne manje tekstove, slogane, nazive programa i ustvari ni sama ne znam koliko toga ima na lageru. Pazi sad: 1. slikovnicu napisala s 50 godina! Evo, nikad nije kasno!

B: Super kako za tebe godine nisu prepreka! Ali, vjeruješ li ti u inspiraciju? Ž: Pa i ne baš.

B: Voliš li ti čitati knjige? Pomaže li ti to u pisanju priča? Voliš li više čitati ili pisati i koje su ti najdraže dječje knjige? Ž: Volim naravno. U sadašnjem hiperizdavaštvu, kada dnevno dobivamo hrpice knjiga, slikovnica, stripova, većinu pročitam, neke manje zanimljive na preskokce. Stvarno ima svega. Čitanje mi sigurno pomaže kod pisanja jer znam kako ne želim pisati.Najdraža dječja iz moje dječje faze je Kekec na vučjem tragu Josipa Vandota. Strašno sam voljela Harry Poterra, ali je nedavno svrgnut s prijestolja – Leigh Bardugo i trilogija Sjena i kost je mrak, mrak knjiga!

B: Koliko knjiga pročitaš u mjesec dana? Ž: 25 radnih dana x 5 novih dječjih naslova (prosjek) po danu = 125 – 30 % koje samo prelistam – 30% pročitam na preskokce – ostale s guštom pročitam. Godišnji je rezerviran za odrasle i to krimiće.

B: Dok sam čitala tvoju priču o Cmoljcu i Bobici, još prije nego sam počela crtati ilustracije, u glavi sam čula tvoj glas i način na koji pričaš tu priču. To je taj tvoj vrckasti, živahni spisateljski glas koji mnogi pisci dugo traže. Jesi li ti svoj spisateljski glas tražila ili si ga oduvijek imala? Ž: Moj knjižničarski, pričalački glas postoji već 30 godina. Puno je ispričanih priča u našoj igraonici i naravno da svatko od nas ima svoj stil pripovijedanja. Treba imati i poštivati različitosti. Ja sam u klubu vrckastih.

B: Sad kad znaš kako to izgleda napraviti slikovnicu Imaš neke upute za buduće autore kako se to radi? Što bi im mogla preporučiti da rade ili možda da izbjegavaju?  Ž: Pronaći iskrenog prijatelja/cu da pročita tvoj tekst i kaže sve što misli bez ‘uvijanja’. Branku Holingsworth zaskočiti i gurnuti tekst da pročita. Nazivati ju svaki dan tjedan dana dok ne pristane ilustrirati slikovnicu. Slušati njezine prijedloge, slušati sebe i naći se negdje na sredini. Što više komunicirati. Tekst pročitati 1000 puta, jer 1001. put netko pronađe neku grešku. Uživati u trenutku kad slikovnica stigne iz tiska.

Ž: Jesi li odmah od prve ili duge ili…. kliknula s mojom pričom. Koliko je to važno u stvaranju slikovnice? B: Dobijam tekstove koje ne vidim odmah po prvom čitanju. Ali onda ih iščitavam nekoliko puta dok ih ne ‘pretvorim’ u film u svojoj glavi. Ponekad predložim izmjenu teksta ako vidim da nešto nije potrebno ili bi se moglo drukčije. Cmooljca i Bobicu smo ustvari tako ispolirale zajedno. To je inače posao urednika, ali sad nismo ga nismo imale! Tekst je očigledno bio namijenjen djeci, ali ga je trebalo uobličiti tako da stane u format slikovnice. Srećom, nije bilo vremenskog ograničenja, a i autorica teksta je bila spremna surađivati:))

Ž: Proučavaš li prije ilustriranja svoje životinjske likove u stručnim knjigama? Ako je odgovor da, opiši običnu, domaću mačju buhu. B: Ponekad proučavam životinjske likove, ako se radi o neobičnim životinjama. Ali ne koristim knjige, već Google, danas je to stvarno jednostavno! Buhu nisam proučavala jer je lik Cmoljca već bio nacrtan kad sam ga ja dobila za ilustriranje. Ako se ne varam radio ga je Zdenko Bašić? Ali, neobična bića koja sam proučavala za ilustriranje su mrav, uš, osa, jelenak, muha, nosorog, kit, jazavac, šišmiš, žaba…

Ž: A sad par redaka o tehnici kojom radiš? B: Radim na kompjuteru digitalnom olovkom na ploči za ctanje koja se zove Centiq. To koristim isključivo zato što najviše volim raditi tim alatom. Inače obožavam akvarel, olovku, tuš i kist, ali ja osobno se ne snalazim u tim tehnikama tako dobro kao u digitalnoj.

Ž: Imaš li ti najdražu bilježnicu punu čičkarija? B: Imam puno bilježnica u kojima crtkaram i zapisujem, ali još više papirića na koje bilježim trenutne ideje. Sve se to nalazi po cijeloj kući! To mi dođe kao vanjska memorija:)

Ž: Tvoj stil ilustriranja? Razlikuje li se od priče do priče? B: Svaku priču vidim drugačije, pa tako i drugačije radim. Tvoje priče ću ilustrirati istim stilom. Ali ako promijeniš ‘glas’, ako više ne budeš vrckasta i lepršava, onda će i moja ilustracija biti drugačija, u skladu s tekstom.

Ž: Tvoje ilustracije Cmoljcu i Bobici, ali i cijeloj slikovnici dale su karakter. Kako to postižeš? Ilustrator =umjetnik. Slažeš li se? B: Ne znam točno kako mi to uspijeva, ali dolazi mi prirodno da stvarima i životinjama lako dajem ljudske karakteristike. To možda spada u istu kategoriju kao i to da brojeve i slova vidim u bojama – meni se to čini logično, a drugima je neobično. Nisam o tome razmišljala! Ima sjajnih ilustratora umjetnika, mnogi su mi inspiracija. Puno njih je upravo u Hrvatskoj!

Ž: Kada radiš jesi li dnevni ili noćni tip? Imaš li paniku da nećeš stići napraviti sve na vrijeme? B: Ja sam jutranji tip. Budim se između 5 i 6 sati i do podneva sam najčešće gotova s poslom – tj, moja kvalitetna energija za crtanje se potroši za taj dan. Također sam nervozna i nestrpljiva i kad dobijem novi posao jedva čekam baciti se na crtanje. Orijentirana sam na projekt, a ne na rad sam po sebi, pa dok projekt- knjiga nije završena, ja sam u modu ‘ajmo, ajmo, ajmo!’ Zato ponekad djelujem kao da navaljujem na suradnike. Učim o sebi kroz svaki projekt:)

Ž: Tvoj sin Liam često s tobom dolazi k meni u knjižnicu. Tražiš li njegovo mišljenje o svom radu? B: Često on vidi što je na mom ekranu, pa zna o čemu se radi. Nekad ga pitam za mišljenje, kad mislim da bi to bilo potrebno. Naročito ako crtam aute, vojnike ili čudovišta!

Ž: Koliko si do sada ilustrirala knjiga i slikovnica, vodiš li evidenciju? B: Vodim evidenciju jer često pišem biografije, pa nekad moram imati i taj podatak. Do sad sam napravila preko 70 knjiga i slikovnica, od toga 4 strip albuma.

Ž: Kako se postaje ilustrator? Škola, faks, talent… B: Može sve to, ali najvažnije da to zaista želiš.

Ž: Najdraža nagrada za ilustraciju? B: Nagrada Ovca u kutiji 2020, kada je knjiga koju sam slučajno dobila za napraviti, neočelkivano dobila nagradu.

Ž: Najdraža slikovnica o buhi i mački? B: Definitivno CMOLJAC TRAŽI BOBICU!

Vidimo se u šumi s našim pesonjama Linom i Tinom!