Priča i ilustracije: Branka Hollingsworth Nara

Moja teta Zinka voli riječi. Ona može pričati od jutra do sutra. Za neke riječi kaže: “Kako je ovo ukusna riječ, za prste polizati!”  Ja ne razumijem još sve riječi, ali ne mogu zamisliti da poližem neku riječ kao sladoled. Ali, jasno mi je i da teta Zinka ne priča gluposti. Nekako, osjećam to u sebi.
Dok sam bio mali, pričala mi je bajke. Svakakve nevjerojatne stvari. Tada sam vjerovao u vilenjake i patuljke. Vjerovao sam u šarenog slona i u macu koja popravlja papučice. Vjerovao sam u strašne zmajeve i u hrabre vitezove. Dobro, u vitezove još vjerujem, oni su zaista postojali. Super sam se osjećao u tom svijetu koji je nastajao u pričama moje tete Zinke.

Sad sam već veliki. Imam osam godina i ne vjerujem u priče za malu djecu. Ali, kužim da je teta Zinka čarobnica, a njezina supermoć su riječi. Na primjer, kad ode na plac—dovoljno je par riječi da stričeku u ribarnici izmami osmijeh i najbolju oradu u gradu. Pa onda, kad nazove tetu Milicu. Samo nekoliko veselih riječi i već dobije od nje recept za najfinije buhtle. Teta Zinka to zove ‘Lijepa riječ i željezna vrata otvara’.

Najbolje od svega je kad mi priča priče o faraonima i piramidama. Ili kad pripovijeda o starim Grcima i Rimljanima, o Indijancima i samurajima. Ili kad plete priče o dogodovštinama kraljeva i kraljica iz davnina. Teta Zinka je proputovala cijeli svijet i upoznala mnogo ljudi i zna tisuću priča.

Ja ne volim riječi. Točnije, ne volim čitati. Ne volim ni pisati. Riječi mi se na stranicama počnu magliti, a slova počnu plesati. Od toga se ne osjećam dobro. Ni pisanje mi ne ide dobro. Moja ruka često napiše skroz pogrešno slovo u riječi. Zato je jako spora. Zbog svega toga sam loš u hrvatskom i ne dobijam petice iz lektire kao Tanja. Ona sjedi iza mene i uvek mi pomaže kad čitam naglas pred razredom. Tanja mi šapne poneku tešku riječ.

Da, meni su riječi teške i zato ih ne volim.

Kad to kažem teti Zinki, na tren kao da postane tužna. Ali odmah slijedi osmijeh i neka vesela priča.

Ona kaže: “Vježbom do izvrsnosti,” što god to značilo I da mi da joj napišem o čemu se radio film koji sam gledao.

A u školi, ja uključim uši I sve što čujem odmah spremim u glavu. Tako gotovo da ne moram učiti kad dođem doma—sve sam već naučio na satu. Onda imam puno više vremena da polako čitam lektiru. Tako vježbam riječi da znam kako izgledaju i da ih poslije brže pročitam i razumijem. Ah! Sad razumijem što je teta Zinka htjela reći!

Mama kaže da je to dosta čest slučaj kod djece—to što ja imam, ta DIS-LEK-SI-JA. Ali, čini mi se da djeca baš i ne znaju. Evo, na primjer, Dado iz 3.c, on sigurno nikad nije čuo za to. On je uvjeren da sam ja glup jer ne čitam dobro. Teta Zinka kaže da su to izazovi koje djeca kao ja prolaze, jer društvo nije dovoljno senibizirano. Ili tako nešto. Samo, ja ne znam gdje da nađem to društvo pa da mu objasnim.

Uglavnom, shvatio sam da riječi nisu nimalo bezopasne, mogu ti pomoći da pobjegneš u nove svjetove, ili ti mogu navući čvrge na glavu ako ih ne znaš pročitati kako treba. Mogu ti pomoći da dobiješ što želiš, ali te mogu i povrijediti.

A mogu ti biti i kao čarobni napitak za snagu, kao kad mi Tanja kaže: “Bok, kak‘ si?“ i osmjehne se za dobro jutro.

Zato sam ja Tanji napisao jedno ljekovito pismo da zna koliko mi znači njezino prijateljstvo. Jednog dana ću joj ga dati…