autorska slikovnica tekst i ilustracija: Branka Hollingsworth Nara urednica: Ana Đokić, izdavač: KREATIVNA MREŽA, 2022.
Kakve veze ima pjesma Lipe cvatu i slikovnica San o šumi, te kako sam napravila slikovnicu o životu i ratu.
SAN O ŠUMI, korice, zadnja i prednja strana, bez hrpta i naslova
Moja prva autorska slikovnica nastala je kao ideja na radionici pisanja teksta za slikovnicu pod vodstvom Ane Đokić. Nisam ni slutila da bi mogla biti objavljena, pa je zato od tada do danas proživjela mnoge promjene u tekstu i naslovu.
Radni naslov je bio ime pjesme koja mi je prva pala na pamet (to je bio zadatak), a kako je bilo vrijeme lipa, meni je u glavi bila pjesma Lipe cvatu. Oduvijek volim taj stih jer volim miris lipa i taj period godine kad sve buja, raste i pokazuje svoju punu snagu. Ali ono što još više volim kod tog stiha je drugi dio koji govori o promjeni koja se desila, a koja se ne može vratiti. Moja se priča razvila iz jednog stiha, jedne pjesme, jedne slike u mojoj glavi – tako je priča poprimila poetični veo, koji na kraju doživljava preokret, kao i u pjesmi.
Tekst je priča o ljepoti života koji se dešava tu oko nas, sad, svakodnevno, ali i o činjenici rata koji se dešava sad, istovremeno u nečijoj stvarnosti.
Jako mi je teško bilo napraviti ovu slikovnicu. Godinu dana sam je kuhala i da me Ana nije zamolila da ju napravim, odustala bih od cijele priče. Prvenstveno, jer mislim da priča nije u potpunosti za malu djecu, a zatim jer je puno bilo promišljanja oko teksta i slike, usklađivanja, mijenjanja… Također, priča je ozbiljna i nema u njoj dijela mene koji voli šalu. Iako, poetična je, a to sam isto ja… Uglavnom, da mi je netko rekao da ću napraviti ovakvu slikovnicu, rekla bih mu da nema šanse. I prevarila bih se!
Kako bih ublažila težinu teme, odlučila sam je napraviti na taj način da je roditelj može čitati kao da je to samo priča o izletu u šumu gdje djeca upoznaju njezine stanovnike, a da pri tome zadnju stranicu ne mora čitati, pa čak ni otvoriti. Tako je ova slikovnica i jedna bezbrižna priča o izletu u šumu i jedna teška priča o bijegu od ratnih stradanja.
SAN O ŠUMI, predzadnja stranica, bez teksta
I eto, Ana i ja smo opet napravile slojevitu slikovnicu koja se može čitati na nekoliko načina.
BOCKA, drugi prijedlog naslovniceKonačno rješenje naslovnice BOCKA. Ponekad se ilustracije rade nekoliko puta dok se ne dobije ona željena s kojom su svi zadovoljni i koja zadovoljava zadane uvijete. U ovom slučaju ja sam htjela da naslovnicom dominira bijela kako ne bi odudarala od unutrašnjosti knjige. Urednica je htjela da bude namjenjena svima – i dječacima i djevojčicama, a da pritom ne bude žuta, jer je u isto vrijema objavila jednu drugu žutu naslovnicu. Umjesto nježne crvene koja vuče na rozu, odlučile smo se na šareno!
Bocka je neobična komarica koja ne voli piti krv već voli voćne i cvjetne sokove. Priča prati njezin život od kad je kao beba odbijala jesti sve osim soka od maline, preko učenja vještine bockanja, pokušaja da se prilagodi tradiciji kojoj pripada njezina porodica, pa sve do odustajanja zbog potpune nemogućnosti da bude prava komarica.
Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić
Međutim, tu nije kraj već priča tek počinje! Nakon pokušaja i promašaja, upadanja u opasne i neugodne situacije, Bocki ne preostaje ništa drugo već da se pomiri sa svojom sudbinom i posluša svoje srce. I tad joj se otvara divan svijet raznolikosti biljnog svijeta i mnoštva insekata koji joj postaju prijatelji. Otkriva svoj talent i ne samo to, već ga uspijeva staviti u službu svojih prijatelja stvarajući divne napitke za sve koji žive na njezinoj livadi.
Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić
Priču je napisao Bruno Mezić, a izdavač je Iris Illyrika 2022.
Ova divna priča ima sve što jedna slikovnica treba imati: simpatičan neobičan lik s kojim se djeca mogu poistovjetiti, njezin put od pokušaja da se prilagodi preko tri neuspjeha, do odustajanja (koji je ustvari izbor pravog puta) kako bi se dostiglo željena sreća i ispunjenost. Slikovnica pokazuje na jedan djeci prihvatljiv način kako slijediti svoju unutarnju Sjevernu zvijezdu, a pri tom pokazuje da je put do nje neugodan i pun slijepih ulica. Govori i o odabiru svojeg puta, bez obzira na obitelj, ali i o važnosti bezrezervne podrške roditelja.
Ilustracija iz slikovnice BOCKA, Bruno Mezić
Meni kao ilustratoru zanimljivo je bilo crtati lik koji je toliko omražen od ljudi. Zanimalo me kako ću nacrtati ‘sisanje krvi’ a da to ne bude odbojno, ili opasne scene gdje Bocka zamalo bude zgnječena. Volim kad se u slikovnicama govori o stvarima koje su ‘strašne’, ‘odvratne’, ljigave’, ‘nepristojne’. To su teme koje zanimaju i djecu. Svatko tko ima dječaka u kući zna da će se svakodnevno govoriti o prdecima, kakecima, smrdecima, kosturima, čudovištima i zombijima. Da će se istraživati bale u nosevima i prljave noge, u kutije će se skupljati pauci i gliste, i pokušavat će se izvoditi najluđi pothvati koji ponekad završavaju u plaču i kojom kapi krvi. Zato mi je ilustriranje ove slikovnice predstavljalo čisto zadovoljstvo – mnoštvo buba, smiješne scene nespretne komarice, scene promjene, šarenilo cvijeća… I na kraju, za mamu i tatu, jedna sretna poduzetnička priča!:)
Autorica: Ana Galant Izdavač: Kreativna mreža, urednica Ana Đokić, tisak 2022
VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant, Kreativna mreža, 2022.
Slikovnica se bavi problemom nepripadanja i srama zbog fizičke različitosti i daje rješenje za takvu situaciju na način koji je prihvatljiv djeci i roditeljima.
Slikovnica Viktor Velikoglavi, nastala je iz priče Ane Galant. Na radionici pisanja Ane Đokić koja se održavala prošle godine, a pod pokroviteljstvom Gradske knjižnice Nove Gradiške, Ana Galant je napisala priču o Viktoru i njegovom neobičnom problemu – velikoj glavi koja privlači pozornost toliko da za Viktora život nije lagan. Je li to samo pitanje glave ili onoga što je u glavi, te koje je GLAVNO pitanje?
detalj ilustracije, VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Činilo se kao jedanostavan zadatak – pomalo smiješan lik u nezgodnim situacijama – bit će to zabavno ilustrirati! Ali, kako uopće nacrtati lik stilom koji nije realističan, a da se dobije očita fizička različitost? Slikovnica je forma u kojoj je normalno da ptice nose šešire, psi pričaju, a žirafe voze bicikl, pa je tako i čovjek s prevelikom glavom ustvari, ne tako neobičan!
VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Morala sam dobro paziti da lik bude dovoljno različit da čitatelji prepoznaju njegovu muku, ali i dovoljno uobičajen da se na kraju ta muka pretvori u prednost. Odlučila sam se za jednostavnu ilustraciju reducirane palete koja bi dozvolila da ideja priče dođe do izražaja. Koristila sam maksimalno 10 boja plus crnu za naglaske.
Paleta boja za VIKTORA VELIKOGLAVOG
Boje nisam miješala već sam ih slagala u velikim plohama s malo detalja. Likove sam svela samo na najbitnije za priču, a tako i pozadinu.
detalj ilustracije, VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Razigranost i transparentnost boja i oblika se vidi u prikazima ideja koje Viktoru ‘padaju’ na pamet.
VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Tim različitim izrazom sam htjela naglasiti odvojenost fizičkog i mentalnog.
Bilo je bitno prikazati ta dva svijeta, ukazati na mogućnost vizualiziranja vlastitih misli i kontrole nad tim kakve će one biti, jer upravo to je poruka priče.
Ilustracija ‘More ideja’ za predlist i zalist slikovnice VIKTOR VELIKOGLAVI, Ana Galant
Pomocija slikovnice je 24.i 25.5.2022. u Novoj Gradišci na Festivalu OVCA U KUTIJI!
Početkom 2020. završila sam s ilustriranjem priče o ježiću Žinku. Ova priča za prvašiće je dugo putovala po vrtićima gdje ju je Željka pričala budućim školarcima. Srećom, u Školskoj knjizi su prepoznali dobru priču i tako je od nje nastala slikovnica uz koju dolazi i dodatak – lutke za igrokaz.
Željku znam već dugi niz godina. Prva ‘prava’ knjiga koju sam ilustrirala je bila njezina zbirka priča REUMATIČNI KIŠOBRAN. Po priči iz te knjige je napravljena i istoimena predstava u kazalištu Žar ptica.
Osim što je spisateljica, Željka je oduvijek aktivna u školama, kao učiteljica ili kao pripovjedačica priča.
Kako ti je pala na pamet ideja o Žinku? Kako ti uopće padaju na pamet ideje za priče?
Već desetak godina svakog prvog dana nove nastavne godine odlazim u Područnu školu Dragonožec i đacima prvacima pričam priču za dobrodošlicu u školu. Tako sam jedne godine poželjela smisliti priču u kojoj likovi neće biti dječaci i djevojčice nego šumske životinjice koje kreću u školu. Jer, kad bolje razmislimo, i životinjski mladunci moraju mnogo toga naučiti: npr. kako naći hranu, kako zadovoljiti žeđ, kako nanjušiti neprijatelja, kako razlikovati tragove u prirodi… Za glavnog lika odabrala sam malu, simpatičnu životnju, svima dragu – ježa. Ostali su likovi nastali sami od sebe.
Jesi li zamišljala Žinka i ostale likove onako kako sam ih ja nacrtala?
Ne samo da sam ih otprilike tako zamišljala nego sam ih i sama napravila od kolažnog papira, zalijepila ih na kartone i tako napravila lutke koje su mi pomagale da priča za publiku bude još zanimljivija. Osim toga, moram reći da sam imala vrlo konretnu želju: da ovu moju priču ilustrira Nara. I želja mi se ostvarila!
Željkine lutke za igrokaz ŽINKO U ŠKOLI
Od kud ti dolazi inspiracija za priče?
Inspiraciju dobivam u svakodnevnom životu: u kuhinji – dok pripremam hranu ili perem posuđe, u tramvaju ili autobusu, u šetnji – dok promatram prirodu ili kuće i ljude oko sebe, zatim dok razgovaram s prijateljima i znancima i slušam njihove doživljaje ili pak dok sviram klavir i u mislima prebirem po svemu što sam toga dana doživjela.
Kako i gdje pišeš – imaš li posebno mjesto, vrijeme, fotelju, pišeš li rukom, na laptopu ili diktiraš u diktafon?
Ideje bilježim u mali notes koji ide svuda sa mnom. Prije nego što priču napišem, dugo je nosim u glavi, gradim je sliku po sliku, prizor po prizor, pa je onda nadograđujem, prekrajam, poboljšavam. Zatim je pričam djeci i onda vidim koliko je „svidljiva“, koliko u sebi ima potencijala, pa je opet mijesim i mijesim da bude još bolja, još prirodnija, još privlačnija i još dojmljivija. Tek tada je zapišem.
Nemam omiljeno vrijeme pisanja, pišem kad imam vremena (jer iako sam u mirovini, imam mnogo obveza i poslova.
Nemam ni omiljeno mjesto za pisanje: katkad je to u kuhinji, pokraj krletke s našim papagajom Žakom, katkad u dnevnoj sobi, na rubu velikoga stola, s pogledom na stabla ispred kuće.
Slikopriče pišem rukom, a ostale priče u laptop. Pišem brzo, pritom proizvodim veliku količinu tipfelera, ali to u tom trenutku nije važno, važno je samo ploviti na dobrom valu inspiracije.
Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja
Poliraš li dugo rečenice i biraš prave riječi ili ih samo staviš na papir?
Kao što sam već spomenula, najprije sav tekst „iskrcam“ u laptop, sa svim jezičnim i tiskarskim pogreškama. Poslije polako čitam i ispravljam. Zatim pustim priču neka fermentira. Onda opet čitam, pa dorađujem, brusim, poliram.
Koliko ti treba da napišeš priču?
Ako je priča već oblikovana u mojim mislima, onda je petnaestak minuta dovoljno za slikopriču, a sat, dva ili tri za klasičnu priču (ovisno koliko je duga). Tu ne ubrajam doradu priče, ona se radi u više navrata.
Ilustracija iz knjige ŽINKO U ŠKOLI, Željka Horvat-Vukelja
Voliš li više čitati ili gledati filmove?
Više volim čitati, jer kad čitam, onda sama „režiram“ tekst i sve je po mom. No jednako kao i knjige poštujem dobre filmove i uživam u njima, a one koji su mi osobito dragi mogu gledati i pet-šest puta.
Koja ti je najdraža dječja knjiga? Teško mi je izdvojiti samo jednu. U jednom razdoblju to mi je bila „Uzbuna na Zelenom vrhu“ Ivana Kušana, zatim „Zeleni otok“ (manje poznata knjiga Mate Lovraka), pa vječna „Hajdi“, pa Kästnerov „Leteći razred“, zatim „Dječak i djevojčica“ poljske spisateljice Hane Ožogovske, pa zbirka „6000 budilica“ češkoga pisca Miloša Macoureka, pa „Fantastični gospodin lisac“ Roalda Dahla… Neke su mi knjige drage zbog sadržaja i ideja, a neke zbog divnog stila kojima su pisane.
Željka u školi
Jesi li oduvijek znala da ćeš biti spisateljica? Ja sam to od ranog djetinjstva priželjkivala, ali istodobno sam od najmanjih nogu znala da mi to neće biti jedino zanimanje, nego da ću imati i neki „obrtnički“ posao kojim ću zarađivati za život (ali ga i voljeti!).
Koliko je zanimanje učiteljice bilo važno za tvoje spisateljsko stvaralaštvo?
Bilo je itekako važno. Cijelo sam vrijeme u školi imala zahvalnu publiku, koja me je pozorno slušala, koju sam ja pozorno slušala i koja me je neprestano nadahnjivala. Poslije, kad sam radila za „Modru lastu“ i Smib“, bili su to moji čitatelji, s kojima sam se često i fizički sastajala. Prava, živa publika moj je najbolji suradnik u stvaranju: motivira me, nadahnjuje i puni dobrom energijom. Ja jako volim i jako poštujem svoju publiku.
Mjesec hrvatske knjige 2021, knjižnica Špansko-sjever. Željka Horvat-Vukelja priča o knjigama, važnosti čitanja djeci i slikovnici ŽINKO U ŠKOLI
Imaš priču koju pričaš svom djetetu i želiš od nje napraviti slikovnicu? Nauči kako napisati priču za slikovnicu u 3 koraka i budi bliže svojem cilju – VLASTITOJ slikovnici!
Kako od teksta stvoriti slikovnicu?
Koji je tekst pogodan za slikovnicu?
Slikovnica za djecu je namenjena najmlađim čitateljima koji još ni ne znaju čitati. Njima čitaju mame, tate, bake i djedovi, tete ili ujaci. Slikovnica slikom priča priču i tekstovi slikovnice su kraći – svaka rečenica i riječ ima svoju funkciju. Zbog toga što su napisane jednostavnim jezikom da ga razumije malo dijete i zato što imaju malo teksta, slikovnice se čine jednostavnom formom. Što nije baš točno.
Duljina teksta u slikovnicama zavisi o dobi djece kojoj se slikovnica obraća i može biti: 0 do 200 riječi (slikovnica za 0 do 2 godine) 200 do 500rjači (slikovnica za 2 do 5 godina) 500 do 800 riječi (slikovnica za 3 do 7 godina) 600 do 1000 (slikovnica za starije, za 4 do 8 godina)
1. Korak: kraćenje i poliranje teksta
Kad pišeš priču za slikovnicu, tekst koji želiš da ilustrator nacrta sigurno će se morati kratiti. Reduciranje je ključno i ja bih ga usporedila s obrezivanjem ruža – što više obrežemo ružin grm u rano proljeće, veći nas užitak u njegovom cvatu očekuje kasnije. Naravno, skraćivanjem teksta ne smiješ izgubiti smisao i ideju priče. U ovom procesu imaš priliku i polirati rečenice:
Izbaci sve riječi koje su preteške za uzrast kojem se obraćaš
Pazi da ne koristiš neku riječ previše puta, već pronađi sinonime. Time i obogaćuješ djetetov vokabular. Naravno sinonim treba biti prihvatljiv zauzrast kojem se obraćaš.
Napravi rečenice koje su harmonične, lijepe, slikovite. I gramatički točne!
Prisjeti se da će nakon tebe ilustrator trebati oslikati slikovnicu, pa mu daj tekst koji će biti vizualno zanimljiv.
Primjer
Dječak Tonči je velikim brzinom ušao u kuhinju i podigao jako vrući poklopac.
Tonči je uletio u kuhinju i podigao užareni poklopac.
2. Korak: formatiranje
Formatiranje znači prilagođavanje teksta broju stranica. Jednom kad skratiš tekst u smislenu cjelinu predstoji ti podjela na slike. Ovaj dio kod iskusnijih autora odvija se već u prvom dijelu, automatski. Važno je pratiti format knjige, odnosno broj stranica knjige.
Slikovnice u Hrvatskoj imaju 32 odnosno 24 stranica (zbog tehničko-ekonomskih razloga). Slika se nalazi na dvije stranice (tzv. duplerica) što znači da će u slikovnici od 32 stranice biti 15 slika plus jedna stranica za početak (naslov) i jedna stranica za kolofon (ili impresum – podaci o nakladnniku, nakladi, tiskari, cip zapis…). U slučaju tiska na 24 stranice, priču dijelimo u 11 slika plus dvije stranice. Podjela na 15, odnosno 11 slika ne mora biti definitivna. Radi ritma ili zato što tekst to zahtjeva možemo duplerice podijeliti na dvije ili više slika.
Primjer
(ilustracije stranica koje sam radila za slikovnicu Ribice, morske prijateljice, Gordana Lukačić, izdavač Profil, 2015.)
Jedna ilustracija na dvije stranice (duplerica)Dvije ilustracije na jednoj duplerici Tri (može i više) ilustracija na jednoj duplerici
3. Korak: ritam priče kroz sliku
Može se desiti da tekst nema dovoljno različitih slikovnih momenata, pa bi puko crtanje onog što je u tekstu moglo rezultirati monotonim ritmom i ponavljanjem slika. Dosadno!!!! Čak i najprekrasnija slika, ako je nacrtana dvaput, nije više zanimljiva.
Želiš dinamičan ritam slikovnice jer samo tako ćeš zadržati pažnju čitatelja/slušatelja. Važno je pažljivo odabrati i kompoziciju pojedine ilustracije. Ne želiš da sve slike budu u istom ambijentu ili iz istog kuta. Želimo dinamične kompozicije.
Slike pričaju priču, one moraju prve pozvati dijete na čitanje. U slici će biti još mnoštva neizrečenih detalja koji autor teksta neće izričito napisati.
Slikovnica se prvo gleda, pa onda čita, pa onda prepričava…
Primjer
Stranice iz slikovnice Ribice, morskeprijateljice, Gordana Lukačić, Profil, 2015.
Sad kad si naučila kako napisati priču za slikovnicu 3 koraka, vidiš li već svoju slikovnicu na polici u sobi svog djeteta?
Mago Drago je magarčić koji obožava glazbu. Uči je predano svakodnevno uz budno oko učitelja. Mago daje sve od sebe, a kad se desi neminovna kriza, tu uskače učitelj koji razumije kad učeniku treba odmor i poticaj, udah i izdah. Zbog sve te podrške i strastvenog rada, Drago uspijeva pobijediti tremu i ostvariti uspjeh pred publikom. Priča je to o postizanju uspjeha uz marljiv rad, fokus na cilj i pametno mentorstvo.
Ilustriranje ove slikovnice je bilo zadovoljstvo, ali i izazov s obzirom da je tema glazba. Slikovnice su ples teksta (kojeg doživljavama osjetom sluha) i slike (koje doživljavamo osjetom vida). Napraviti niz slika koje prikazuju emocije nastale podražajem osjeta sluha, koje neće biti dosadne malim čitateljima i koje će tvoriti skladnu cjelinu, zahtjevalo je više promišljanja. Zato sam se posužila bojom i motivima iz biljnog svijeta, koji su već poznati djeci, ali sad dobivaju novo značenje. Mago Drago je procvjetao na svim nivoima! 🙂
Iskustvo čitanja slikovnice podijelila je Romana Ban na svojoj stranici Djeco, laku noć:
Ova slikovnica je nastala iz želje da se pomogne obnova osnovne škole u Petrinji koja je stradala u potresima krajem 2020 i početkom 2021. Projekt je zamislio i realizirao ilustrator petrinjac Tomislav Škrljac. Napisao je tekst o povijesti Petrinje i pozvao nas je nekoliko ilustratora-stripaša kako bismo zajednički uspjeli izrealizirati ideju. Zahvalna sam mu što sam pridonijela cijeloj priči, a posebno sam sretna što me izabrao za ilustriranje naslovne stranice. Školska knjiga je osigurala uredništvo (divna Snježana Marić), tisak i distribuciju slikovnice, tako da sav prihod od prodaje ide isključivo osnovnoj školi u Petrinji.
Ilustracije Branka Hollingsworth Nara 