Hrvatske narodne bajke je knjiga s kojom sam započela 2024. godinu. Bajke su mala poslastica jer u njima je sve moguće, ne skanjuju se ni pred čim i izvrću stvarnost tako da dopuštaju čitatelju da se zabavi i nasmije, ali i pozabavi i svojom tamnom stranom. A i meni, kao ilustratoru, su dane nove slike.
Proždrlica
Promatrati teme i neočekivan način na koji su obrađene mi je jedan od užitaka koji prati čitanje bajki. U bajci Proždrlica glavni je lik djevojka koja nevjerojatno puno jede i ona na kraju bude nagrađena udajom za princa koji joj to može i priuštiti. Možda bi se očekivalo da se ta osobina u priči kazni, ali u doba kad je glad bila sveprisutna kod seljaka i kad je ta priča nastala, zadovoljstvo koje je ovakav kraj pružio slušatelju je sigurno bilo puno veće nego da je djevojka kažnjena zbog pohlepe.
Mladić i vražji car
Zanimljivo mi je bilo ilustrirati čudovišne likove—promatrala sam kako se u glavi pročitani tekst pretvara u sliku i emociju koja tek na papiru dobiva pravu dimenziju.
Sluga gospodinu naplatio, prva verzijaSluga gospodinu naplatio, druga verzija
Htjela sam u ilustracije unijeti jezu koju bajke nose u sebi, a opet da ne budu premračne za dob kojoj su namijenjene. Zato sam prvoj seriji ilustracija dodala više boje.
Priča o disleksiji koja je objavljena u časopisu Smib u veljači 2024. govori o dječaku koji ima poteškoća u čitanju. Njegova teta je ona svijetla točka u njegovu životu koja je uvijek uz njega da mu pokaže ljepotu riječi kroz priče koje mu priča…
Priča i ilustracije: Branka Hollingsworth Nara
Moja teta Zinka voli riječi. Ona može pričati od jutra do sutra. Za neke riječi kaže: “Kako je ovo ukusna riječ, za prste polizati!” Ja ne razumijem još sve riječi, ali ne mogu zamisliti da poližem neku riječ kao sladoled. Ali, jasno mi je i da teta Zinka ne priča gluposti. Nekako, osjećam to u sebi. Dok sam bio mali, pričala mi je bajke. Svakakve nevjerojatne stvari. Tada sam vjerovao u vilenjake i patuljke. Vjerovao sam u šarenog slona i u macu koja popravlja papučice. Vjerovao sam u strašne zmajeve i u hrabre vitezove. Dobro, u vitezove još vjerujem, oni su zaista postojali. Super sam se osjećao u tom svijetu koji je nastajao u pričama moje tete Zinke.
Sad sam već veliki. Imam osam godina i ne vjerujem u priče za malu djecu. Ali, kužim da je teta Zinka čarobnica, a njezina supermoć su riječi. Na primjer, kad ode na plac—dovoljno je par riječi da stričeku u ribarnici izmami osmijeh i najbolju oradu u gradu. Pa onda, kad nazove tetu Milicu. Samo nekoliko veselih riječi i već dobije od nje recept za najfinije buhtle. Teta Zinka to zove ‘Lijepa riječ i željezna vrata otvara’.
Najbolje od svega je kad mi priča priče o faraonima i piramidama. Ili kad pripovijeda o starim Grcima i Rimljanima, o Indijancima i samurajima. Ili kad plete priče o dogodovštinama kraljeva i kraljica iz davnina. Teta Zinka je proputovala cijeli svijet i upoznala mnogo ljudi i zna tisuću priča.
Ja ne volim riječi. Točnije, ne volim čitati. Ne volim ni pisati. Riječi mi se na stranicama počnu magliti, a slova počnu plesati. Od toga se ne osjećam dobro. Ni pisanje mi ne ide dobro. Moja ruka često napiše skroz pogrešno slovo u riječi. Zato je jako spora. Zbog svega toga sam loš u hrvatskom i ne dobijam petice iz lektire kao Tanja. Ona sjedi iza mene i uvek mi pomaže kad čitam naglas pred razredom. Tanja mi šapne poneku tešku riječ.
Da, meni su riječi teške i zato ih ne volim.
Kad to kažem teti Zinki, na tren kao da postane tužna. Ali odmah slijedi osmijeh i neka vesela priča.
Ona kaže: “Vježbom do izvrsnosti,” što god to značilo I da mi da joj napišem o čemu se radio film koji sam gledao.
A u školi, ja uključim uši I sve što čujem odmah spremim u glavu. Tako gotovo da ne moram učiti kad dođem doma—sve sam već naučio na satu. Onda imam puno više vremena da polako čitam lektiru. Tako vježbam riječi da znam kako izgledaju i da ih poslije brže pročitam i razumijem. Ah! Sad razumijem što je teta Zinka htjela reći!
Mama kaže da je to dosta čest slučaj kod djece—to što ja imam, ta DIS-LEK-SI-JA. Ali, čini mi se da djeca baš i ne znaju. Evo, na primjer, Dado iz 3.c, on sigurno nikad nije čuo za to. On je uvjeren da sam ja glup jer ne čitam dobro. Teta Zinka kaže da su to izazovi koje djeca kao ja prolaze, jer društvo nije dovoljno senibizirano. Ili tako nešto. Samo, ja ne znam gdje da nađem to društvo pa da mu objasnim.
Uglavnom, shvatio sam da riječi nisu nimalo bezopasne, mogu ti pomoći da pobjegneš u nove svjetove, ili ti mogu navući čvrge na glavu ako ih ne znaš pročitati kako treba. Mogu ti pomoći da dobiješ što želiš, ali te mogu i povrijediti.
A mogu ti biti i kao čarobni napitak za snagu, kao kad mi Tanja kaže: “Bok, kak‘ si?“ i osmjehne se za dobro jutro.
Zato sam ja Tanji napisao jedno ljekovito pismo da zna koliko mi znači njezino prijateljstvo. Jednog dana ću joj ga dati…
Ova slikovnica je slikovnički mjuzikl, jer sadrži nekoliko songova, a pisana je u takvoj formi da se lako može pretočiti u predstavu.
Slikovnica Vesele torbice je priča s neobičnim likovima – torbice koje žive u jednom dućanu. Ipak, priča je to o prijateljstvu, prihvaćanju i pomagannju u nevolji. Glavni likovi su mala torbica koju je izgubila njezina mala vlasnica. Obje pate, ali priča prati malenu torbicu koja se preko noći našla u nepoznatom dućanu. Srećom, u dućanu su druge torbe i torbice koje shvaćaju nevolju malene izgubljenice, te joj odlučuju biti moralna podrška – pjevaju, plešu i zabavljaju se cijele noći kako bi vrijeme tuge prošlo brže. Ujutro se stvar raspliće i svi su dalje živjeli sretno uz zvukove vesele glazbe:).
U priči Vesele torbice ima puno dijaloga u kojem se prepričavaju neki drugi događaji – priča unutar priče. To sam riješila upotrebom oblačića:
Nizanjem malih kadrova na jednoj stranici:
I slikom u pozadini glavne radnje:
Radnja priče se dešava u jednoj noći, pa su ilustracije u tamnijim bojama, s dosta crne u pozadini. Rijetko imam priliku raditi s tim bojama i bio je pravi gušt, jer osobno volim sve te tamne boje. Često ih izabirem kad kupujem odjeću.
Slikovnica Vesele torbice je namjenjena djeci od 6 do 10 god.
Imaš priču koju pričaš svom djetetu i želiš od nje napraviti slikovnicu? Nauči kako napisati priču za slikovnicu u 3 koraka i budi bliže svojem cilju – VLASTITOJ slikovnici!
Kako od teksta stvoriti slikovnicu?
Koji je tekst pogodan za slikovnicu?
Slikovnica za djecu je namenjena najmlađim čitateljima koji još ni ne znaju čitati. Njima čitaju mame, tate, bake i djedovi, tete ili ujaci. Slikovnica slikom priča priču i tekstovi slikovnice su kraći – svaka rečenica i riječ ima svoju funkciju. Zbog toga što su napisane jednostavnim jezikom da ga razumije malo dijete i zato što imaju malo teksta, slikovnice se čine jednostavnom formom. Što nije baš točno.
Duljina teksta u slikovnicama zavisi o dobi djece kojoj se slikovnica obraća i može biti: 0 do 200 riječi (slikovnica za 0 do 2 godine) 200 do 500rjači (slikovnica za 2 do 5 godina) 500 do 800 riječi (slikovnica za 3 do 7 godina) 600 do 1000 (slikovnica za starije, za 4 do 8 godina)
1. Korak: kraćenje i poliranje teksta
Kad pišeš priču za slikovnicu, tekst koji želiš da ilustrator nacrta sigurno će se morati kratiti. Reduciranje je ključno i ja bih ga usporedila s obrezivanjem ruža – što više obrežemo ružin grm u rano proljeće, veći nas užitak u njegovom cvatu očekuje kasnije. Naravno, skraćivanjem teksta ne smiješ izgubiti smisao i ideju priče. U ovom procesu imaš priliku i polirati rečenice:
Izbaci sve riječi koje su preteške za uzrast kojem se obraćaš
Pazi da ne koristiš neku riječ previše puta, već pronađi sinonime. Time i obogaćuješ djetetov vokabular. Naravno sinonim treba biti prihvatljiv zauzrast kojem se obraćaš.
Napravi rečenice koje su harmonične, lijepe, slikovite. I gramatički točne!
Prisjeti se da će nakon tebe ilustrator trebati oslikati slikovnicu, pa mu daj tekst koji će biti vizualno zanimljiv.
Primjer
Dječak Tonči je velikim brzinom ušao u kuhinju i podigao jako vrući poklopac.
Tonči je uletio u kuhinju i podigao užareni poklopac.
2. Korak: formatiranje
Formatiranje znači prilagođavanje teksta broju stranica. Jednom kad skratiš tekst u smislenu cjelinu predstoji ti podjela na slike. Ovaj dio kod iskusnijih autora odvija se već u prvom dijelu, automatski. Važno je pratiti format knjige, odnosno broj stranica knjige.
Slikovnice u Hrvatskoj imaju 32 odnosno 24 stranica (zbog tehničko-ekonomskih razloga). Slika se nalazi na dvije stranice (tzv. duplerica) što znači da će u slikovnici od 32 stranice biti 15 slika plus jedna stranica za početak (naslov) i jedna stranica za kolofon (ili impresum – podaci o nakladnniku, nakladi, tiskari, cip zapis…). U slučaju tiska na 24 stranice, priču dijelimo u 11 slika plus dvije stranice. Podjela na 15, odnosno 11 slika ne mora biti definitivna. Radi ritma ili zato što tekst to zahtjeva možemo duplerice podijeliti na dvije ili više slika.
Primjer
(ilustracije stranica koje sam radila za slikovnicu Ribice, morske prijateljice, Gordana Lukačić, izdavač Profil, 2015.)
Jedna ilustracija na dvije stranice (duplerica)Dvije ilustracije na jednoj duplerici Tri (može i više) ilustracija na jednoj duplerici
3. Korak: ritam priče kroz sliku
Može se desiti da tekst nema dovoljno različitih slikovnih momenata, pa bi puko crtanje onog što je u tekstu moglo rezultirati monotonim ritmom i ponavljanjem slika. Dosadno!!!! Čak i najprekrasnija slika, ako je nacrtana dvaput, nije više zanimljiva.
Želiš dinamičan ritam slikovnice jer samo tako ćeš zadržati pažnju čitatelja/slušatelja. Važno je pažljivo odabrati i kompoziciju pojedine ilustracije. Ne želiš da sve slike budu u istom ambijentu ili iz istog kuta. Želimo dinamične kompozicije.
Slike pričaju priču, one moraju prve pozvati dijete na čitanje. U slici će biti još mnoštva neizrečenih detalja koji autor teksta neće izričito napisati.
Slikovnica se prvo gleda, pa onda čita, pa onda prepričava…
Primjer
Stranice iz slikovnice Ribice, morskeprijateljice, Gordana Lukačić, Profil, 2015.
Sad kad si naučila kako napisati priču za slikovnicu 3 koraka, vidiš li već svoju slikovnicu na polici u sobi svog djeteta?
Ilustracije Branka Hollingsworth Nara 