Povodom objavljivanja naše prve zajedničke slikovnice ŽINKO U ŠKOLI, pitala sam Željku Horvat-Vukelja kako se pišu slikovnice i priče za djecu.

Početkom 2020. završila sam s ilustriranjem priče o ježiću Žinku. Ova priča za prvašiće je dugo putovala po vrtićima gdje ju je Željka pričala budućim školarcima. Srećom, u Školskoj knjizi su prepoznali dobru priču i tako je od nje nastala slikovnica uz koju dolazi i dodatak – lutke za igrokaz.

Željku znam već dugi niz godina. Prva ‘prava’ knjiga koju sam ilustrirala je bila njezina zbirka priča REUMATIČNI KIŠOBRAN. Po priči iz te knjige je napravljena i istoimena predstava u kazalištu Žar ptica.

Osim što je spisateljica, Željka je oduvijek aktivna u školama, kao učiteljica ili kao pripovjedačica priča.

Kako ti je pala na pamet ideja o Žinku? Kako ti uopće padaju na pamet
ideje za priče?

Već desetak godina svakog prvog dana nove nastavne godine odlazim u Područnu školu Dragonožec i đacima prvacima pričam priču za dobrodošlicu u školu. Tako sam jedne godine poželjela smisliti priču u kojoj likovi neće biti dječaci i djevojčice nego šumske životinjice koje kreću u školu. Jer, kad bolje razmislimo, i životinjski mladunci moraju mnogo toga naučiti: npr. kako naći hranu, kako zadovoljiti žeđ, kako nanjušiti neprijatelja, kako razlikovati tragove u prirodi… Za glavnog lika odabrala sam malu, simpatičnu životnju, svima dragu – ježa. Ostali su likovi nastali sami od sebe.

Jesi li zamišljala Žinka i ostale likove onako kako sam ih ja nacrtala?

Ne samo da sam ih otprilike tako zamišljala nego sam ih i sama napravila od kolažnog papira, zalijepila ih na kartone i tako napravila lutke koje su mi pomagale da priča za publiku bude još zanimljivija. Osim toga, moram reći da sam imala vrlo konretnu želju: da ovu moju priču ilustrira Nara. I želja mi se ostvarila!

Od kud ti dolazi inspiracija za priče?

Inspiraciju dobivam u svakodnevnom životu: u kuhinji – dok pripremam hranu ili perem posuđe, u tramvaju ili autobusu, u šetnji – dok promatram prirodu ili kuće i ljude oko sebe, zatim dok razgovaram s prijateljima i znancima i slušam njihove doživljaje ili pak dok sviram klavir i u mislima prebirem po svemu što sam toga dana doživjela.

Kako i gdje pišeš – imaš li posebno mjesto, vrijeme, fotelju, pišeš li rukom, na laptopu ili diktiraš u diktafon?

Ideje bilježim u mali notes koji ide svuda sa mnom. Prije nego što priču napišem, dugo je nosim u glavi, gradim je sliku po sliku, prizor po prizor, pa je onda nadograđujem, prekrajam, poboljšavam. Zatim je pričam djeci i onda vidim koliko je „svidljiva“, koliko u sebi ima potencijala, pa je opet mijesim i mijesim da bude još bolja, još prirodnija, još privlačnija i još dojmljivija. Tek tada je zapišem.

Nemam omiljeno vrijeme pisanja, pišem kad imam vremena (jer iako sam u mirovini, imam mnogo obveza i poslova.

Nemam ni omiljeno mjesto za pisanje: katkad je to u kuhinji, pokraj krletke s našim papagajom Žakom, katkad u dnevnoj sobi, na rubu velikoga stola, s pogledom na stabla ispred kuće.

Slikopriče pišem rukom, a ostale priče u laptop. Pišem brzo, pritom proizvodim veliku količinu tipfelera, ali to u tom trenutku nije važno, važno je samo ploviti na dobrom valu inspiracije.

Poliraš li dugo rečenice i biraš prave riječi ili ih samo staviš na papir?

Kao što sam već spomenula, najprije sav tekst „iskrcam“ u laptop, sa svim jezičnim i tiskarskim pogreškama. Poslije polako čitam i ispravljam. Zatim pustim priču neka fermentira. Onda opet čitam, pa dorađujem, brusim, poliram.

Koliko ti treba da napišeš priču?

Ako je priča već oblikovana u mojim mislima, onda je petnaestak minuta dovoljno za slikopriču, a sat, dva ili tri za klasičnu priču (ovisno koliko je duga). Tu ne ubrajam doradu
priče, ona se radi u više navrata.

Voliš li više čitati ili gledati filmove?

Više volim čitati, jer kad čitam, onda sama „režiram“ tekst i sve je po mom. No jednako kao i knjige poštujem dobre filmove i uživam u njima, a one koji su mi osobito dragi mogu gledati i pet-šest puta.

Koja ti je najdraža dječja knjiga?
Teško mi je izdvojiti samo jednu. U jednom razdoblju to mi je bila „Uzbuna na Zelenom vrhu“ Ivana Kušana, zatim „Zeleni otok“ (manje poznata knjiga Mate Lovraka), pa vječna „Hajdi“, pa Kästnerov „Leteći razred“, zatim „Dječak i djevojčica“ poljske spisateljice Hane Ožogovske, pa zbirka „6000 budilica“ češkoga pisca Miloša Macoureka, pa „Fantastični gospodin lisac“ Roalda Dahla… Neke su mi knjige drage zbog sadržaja i ideja, a neke zbog divnog stila kojima su pisane.

Jesi li oduvijek znala da ćeš biti spisateljica?
Ja sam to od ranog djetinjstva priželjkivala, ali istodobno sam od najmanjih nogu znala da mi to neće biti jedino zanimanje, nego da ću imati i neki „obrtnički“ posao kojim ću zarađivati za život (ali ga i voljeti!).

Koliko je zanimanje učiteljice bilo važno za tvoje spisateljsko stvaralaštvo?

Bilo je itekako važno. Cijelo sam vrijeme u školi imala zahvalnu publiku, koja me je pozorno slušala, koju sam ja pozorno slušala i koja me je neprestano nadahnjivala. Poslije, kad sam radila za „Modru lastu“ i Smib“, bili su to moji čitatelji, s kojima sam se često i fizički sastajala. Prava, živa publika moj je najbolji suradnik u stvaranju: motivira me, nadahnjuje i puni dobrom energijom. Ja jako volim i jako poštujem svoju publiku.