MARTINPRLJAVEUŠI

Priča

– Martine, operi uši! – čulo se iz kuće broj 17 u ulici Japanskih šljiva.

– Neću! – čuo se jednako glasan odgovor, i još:

– Neću! Neću! Neću! –

– Ma…–

Mama je nakon tog »Ma…« , kao i svakog dana, rukom posegnula za Martinom, ali joj je on, kao i svakog dana, spretno izmakao i u sljedećem trenutku je već trčao oko kuće. Kao i svakog dana, mama je trčala za njim. Prolaznici se nisu obazirali, osim onih slučajnih turista nenaviklih na neobičnu trku.

Tako je to bilo dan za danom. Mama je bezuspješno nagovrala Martina da opere uši, a Martin je uspješno odolijevao. Zatim bi mama bezuspješno posegnula za njegovim ušima, ali on bi uspješno izmakao i pobjegao na ulicu.

Cijela se obitelj okušala u lovu na Martinove uši – mama, tata, djed i baka, čak i susjedov pas Tiki. Martinova sestra Mirela jednom ga je oko kuće lovila dva sata, a cijela obitelj pokušala mu je postaviti i zasjedu. Ali svaki put je pobjegao.

Trčao bi lakoćom vjetra, a posljedice toga bile su sljedeće:

svi su ga zvali »Martinprljaveuši«, a zauzvrat je bio najbrži trkač u školi. Uskoro i u gradu. A u četvrtom razredu već je trčao maratone po svim glavnim gradovima!

Čak je i njegova obitelj imala koristi od te ružne navike nepranja ušiju. Svi su bili mršavi i u dobroj formi!

A u Martinovim ušima skupljala se prljavština. Bilo je tu svega: obične prašine iz njegove ulice, pijeska s plaže sakupljenog na ljetovanju na Korčuli, zrnaca zemlje sa slavonskih ravnica, sjemenki šuma Gorskog Kotara, kamenčića ličkih puteljaka kojima je Martin trčao upornošću savanskih gazela…

Međutim, jednog proljeća iznenada se sve promijenilo.

Martin se zaljubio!

Jednog je dana bježao od tate koji ga je lovio. Tako bježeći, protutnjao je pored školskog autobusa u kojem je sjedila nova učenica. Nježno mu se osmjehnula, jer ipak se mora priznati, Martin je bio zgodan dječak, naročito od toliko sporta.

Smiješak se zabio Martinu u oko poput male bubice i on je zastao potpuno zbunjen i zaboravio zašto trči!

I tata je zastao potpuno zbunjen i zaboravio uhvatiti Martina!

Od toga dana Martin je jutra provodio dotjerujući se i, nećete vjerovati, PERUĆI UŠI. Jedva bi ga istjerali iz kupaonice, a tada bi trkom kretao put škole, obavezno prestižući školski autobus! U trenutku prolaska pokraj autobusa, krajičkom bi oka hvatao bljeskove smješka tajanstvene djevojčice.

Mogli biste pomisliti: »Napokon, mali je postao normalan!«

Ali grdno biste se prevarili!

Martinove uši su ipak jedne posebne uši. Godinama se u njima taložio sloj na sloj prašine, mrvica, raznih sitnih buba, kojekakvih sjemenki, čak jedna gujavica, a da ne pričam o žutoj smjesi i koja se luči sama od sebe u svačijim ušima, pa tako i u Martinovim. Vrijeme je napravilo svoje, pa tako i u ovom slučaju – svaki bi vrsniji vrtlar poželio takvu zemlju kakvu su proizvodile Martinove uši! A toga kobnoga proljeća, tu istu zemlju, Martin je počeo zalijevati. Obilno, Prekomjerno. A sve u želji da bude lijep.

No, što da vam pričam! Zasadite u čaši sa zemljom zrno graha i pomalo ga zalijevajte nekoliko dana. E, pa poput graha u čaši, tako je bilo i sa sjemenkama u Martinovim ušima – počele su klijati!

Martina je svrbjelo, ali je uporno prao uši, zalizivao kosu i još upornije prestizao školski autobus. Dok jednog dana, u žaru trčanja, nije natrčao na nju – svoju tajanstvenu simpatiju!

Zdravo! Ja sam Sanja! – rekla je djevojčica Martinu kojemu se lice oblilo crvenom bojom maka prije nego se uspio snaći.

Zdravo! Ja sam Martinprljaveuši…ovaj, nisu mi prljave uši… mislim, sad ih perem svakodnevno… hoću reći, prije ih baš nisam prao, pa… – Oh, uh, ah pomislio je još jer se sav jadan ustrtario.

Sanja se samo slatko nasmiješila i rekla: – Pa, Martine, vidimo se sutra poslije škole. U slastičarnici na uglu.

A Martinu je od toga srce triput tako jako poskočilo da je jedna mala sjemenka maka od radosti procvala!

Oh, ljudi moji! Sada je Martinu iz njegovog lijevog uha (onog bližeg srcu) provirivao nježan cvjetić crvenog poljskog maka!

I ne samo on, sljedećeg je dana procvao i jedan zlaćani maslačak u desnom uhu. A do kraja tjedna i cijeli jedan rukohvat sićanih tratinčica! Bila je tu i jedna maćuhica, jedan ponosni neven i jedan prkosni prkos! Ali, zacijelo najveće iznenađenje je bila prekrasna mirisna narančasta ruža penjačica!

Martinu se smiješila budućnost sretnog cvjećara!

A Sanja? Sanja je od toga dana bila Martinova i Martin je bio Sanjin. Ona je voljela njegov cvjetni izgled, a on je volio nju!

I sretno i cvjetno su živjeli još dugo, dugo!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s