Može li lik istovremeno biti i junak i mali nevaljalac?

Dado i Čmičko, strip serijal koji 20 godina izlazi u dječjem časopisu SMIB, dokaz je da je to moguće. Dado je simpatični mali buntovni hedonist koji živi u svima nama, ali kad zbog svojih prioriteta prijeđe granice, postaje primjer kako se stvari ne rade!

DADO I ČMIČKO, SMIB 2012. Ivan Prlić, B. H. Nara

Nedavno su iz tiska izašla 3 albuma stripova o dječaku Dadi i njegovom kompanjonu u igri, mačku Čmičku, koje radim za SMIB zajedno sa scenaristom Prletom (Ivan Prlić).

Prošlo je 20 godina od prve table koju sam nacrtala za taj strip serijal. Ništa nisam znala tada – ni crtati, ni bojati, ni kako se radi strip. Ali, urednica Diana Miletić je imala beskrajno povjerenje u Prleta i mene, tako da mi je pustila da se snađem i pronađem kao strip crtač.

Strip Dado i Čmičko je od onda prošao nekoliko faza, od tabli koje su crtane tušem i bojane kistom, preko skeniranja i crtanja u vektorima, do današnje faze kad sve radim samo digitalnom olovkom.

Prva tabla DADO I ČMIČKO, SMIB 2001

Kako se tehnologija razvijala, ja sam je prihvaćala – jer iako volim klasični rad na papiru, kistom i tušem, ja se najbolje osjećam dok radim digitalno.

Logičan slijed stvari

Prletu i meni ovo nije bio prvi zajednički strip. I on je imao nevjerojatno povjerenje u moje crtačke sposobnosti. Tako smo 1999. godine radili strip pasice ‘Ja, šmizla’ koje su jedno vrijeme izlazile u Večernjem listu.

Kad nam je ponuđena tabla stripa u dječjem mjesečniku SMIB, prihvatili smo tu gažu objeručke, kao već iskusan dvojac:)

DADO I ČMIČKO, SMIB rujan 2013. Ivan Prlić, B. H. Nara

Strip ‘Dado i Čmičko’ započeo je putovanje 2000. godine, kada je urednica SMIBa Diana Miletić, posudila ime svog mačka Čmička za Dadinog ljubimca i vjernog pratitelja. Kasnije je SMIB nastavila uređivati Snježana Marić, koja je i danas glavna urednica tog legendarnog časopisa.

Iako se urednici mijenjaju, Prle i ja i dalje smo tim. Razgovarali smo o stvarima koje mislim da bi bile zanimljive Dadinim čitateljima.

Od kud ti dolaze ideje i koliko ti treba da napišeš scenarij?

Dado je moje najstarije dijete. Eto, napunio je 21 godinu i kako to biva sa starijom djecom sve manje traži moju pažnju. Kad smo tek počinjali (serijal ‘Dado i Čmičko’) trošio sam puno previše vremena i truda na scenarije.

DADO I ČMIČKO, SMIB studeni 2008. Ivan Prlić, B. H. Nara

Danas mi se često dogodi na naletim na neku komičnu situaciju na cesti, parku, stubištu i zaključim da sam upravo doživio scenarij za novu epizodu Dade – i samo ju zapišem.

DADO I ČMIČKO, SMIB travanj 2014. Ivan Prlić, B. H. Nara

Kako imam dvoje djece (prave, ne papirnate) koja su prošla Dadine godine (Dado je zapeo u šestoj godini) skupilo mi se dogodovština za još par albuma!

Ima li Dado tatu?

Kad smo počinjali strip s Dadom, morali smo u vrlo kratkom roku napraviti prijedlog serije i prvu tablu. Odlučili smo imati što manje stalnih likova i tako je Dadin tata nekako ispao iz priče.

DADO I ČMIČKO, SMIB listoad 2016. Ivan Prlić, B. H. Nara

Kasnije smo tatu zaboravili, no Dado ima tatu. Čak ga i vidimo u jednoj epizodi, doduše samo kako spava. Nema neke dublje odluke oko izostavljanja tate, samo je u datom trenutku bilo praktičnije.

U kojem gradu Dado živi?

Dado živi u velikom gradu, ali taj grad nije određen. Ideja je da se djeca iz svih gradova mogu poistovjetiti s Dadom. Doduše, iz epizoda je jasno da taj grad nije na moru i to je otprilike sve što znamo o tom gradu.

DADO I ČMIČKO, SMIB studeni 2018. Ivan Prlić, B. H. Nara

Kakav je Dado lik?

Dado je na neki način onaj mali buntovni hedonist koji živi u svima nama. Njegovi prioriteti su igranje i uživanje i spreman je boriti se za to. Takav lik je do određene granice simpatičan, ali u nekom trenutku postaje primjer kako se stvari ne rade. On je istovremeno i junak i negativac u svojim pričama!

DADO I ČMIČKO, SMIB studeni 2013. Ivan Prlić, B. H. Nara

“Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti, ali ja se nadam da će Dado doživjeti bar još 21 godinu,” kaže Prle, a ja mu se pridružujem:)

Albumi SAMO SE ZABAVLJAMO, NIJE LAKO BITI NESTAŠAN, ŽIVOT JE LIJEP, tvrde korice, 48 stranica. Mogu se naći na web shopu izdavača Strip-agent

Albumi knjige serijala DADO I ČMIČKO, tvrde korice, 48 stranica

MARTINPRLJAVEUŠI

Priča

– Martine, operi uši! – čulo se iz kuće broj 17 u ulici Japanskih šljiva.

– Neću! – čuo se jednako glasan odgovor, i još:

– Neću! Neću! Neću! –

– Ma…–

Mama je nakon tog »Ma…« , kao i svakog dana, rukom posegnula za Martinom, ali joj je on, kao i svakog dana, spretno izmakao i u sljedećem trenutku je već trčao oko kuće. Kao i svakog dana, mama je trčala za njim. Prolaznici se nisu obazirali, osim onih slučajnih turista nenaviklih na neobičnu trku.

Tako je to bilo dan za danom. Mama je bezuspješno nagovrala Martina da opere uši, a Martin je uspješno odolijevao. Zatim bi mama bezuspješno posegnula za njegovim ušima, ali on bi uspješno izmakao i pobjegao na ulicu.

Cijela se obitelj okušala u lovu na Martinove uši – mama, tata, djed i baka, čak i susjedov pas Tiki. Martinova sestra Mirela jednom ga je oko kuće lovila dva sata, a cijela obitelj pokušala mu je postaviti i zasjedu. Ali svaki put je pobjegao.

Trčao bi lakoćom vjetra, a posljedice toga bile su sljedeće:

svi su ga zvali »Martinprljaveuši«, a zauzvrat je bio najbrži trkač u školi. Uskoro i u gradu. A u četvrtom razredu već je trčao maratone po svim glavnim gradovima!

Čak je i njegova obitelj imala koristi od te ružne navike nepranja ušiju. Svi su bili mršavi i u dobroj formi!

A u Martinovim ušima skupljala se prljavština. Bilo je tu svega: obične prašine iz njegove ulice, pijeska s plaže sakupljenog na ljetovanju na Korčuli, zrnaca zemlje sa slavonskih ravnica, sjemenki šuma Gorskog Kotara, kamenčića ličkih puteljaka kojima je Martin trčao upornošću savanskih gazela…

Međutim, jednog proljeća iznenada se sve promijenilo.

Martin se zaljubio!

Jednog je dana bježao od tate koji ga je lovio. Tako bježeći, protutnjao je pored školskog autobusa u kojem je sjedila nova učenica. Nježno mu se osmjehnula, jer ipak se mora priznati, Martin je bio zgodan dječak, naročito od toliko sporta.

Smiješak se zabio Martinu u oko poput male bubice i on je zastao potpuno zbunjen i zaboravio zašto trči!

I tata je zastao potpuno zbunjen i zaboravio uhvatiti Martina!

Od toga dana Martin je jutra provodio dotjerujući se i, nećete vjerovati, PERUĆI UŠI. Jedva bi ga istjerali iz kupaonice, a tada bi trkom kretao put škole, obavezno prestižući školski autobus! U trenutku prolaska pokraj autobusa, krajičkom bi oka hvatao bljeskove smješka tajanstvene djevojčice.

Mogli biste pomisliti: »Napokon, mali je postao normalan!«

Ali grdno biste se prevarili!

Martinove uši su ipak jedne posebne uši. Godinama se u njima taložio sloj na sloj prašine, mrvica, raznih sitnih buba, kojekakvih sjemenki, čak jedna gujavica, a da ne pričam o žutoj smjesi i koja se luči sama od sebe u svačijim ušima, pa tako i u Martinovim. Vrijeme je napravilo svoje, pa tako i u ovom slučaju – svaki bi vrsniji vrtlar poželio takvu zemlju kakvu su proizvodile Martinove uši! A toga kobnoga proljeća, tu istu zemlju, Martin je počeo zalijevati. Obilno, Prekomjerno. A sve u želji da bude lijep.

No, što da vam pričam! Zasadite u čaši sa zemljom zrno graha i pomalo ga zalijevajte nekoliko dana. E, pa poput graha u čaši, tako je bilo i sa sjemenkama u Martinovim ušima – počele su klijati!

Martina je svrbjelo, ali je uporno prao uši, zalizivao kosu i još upornije prestizao školski autobus. Dok jednog dana, u žaru trčanja, nije natrčao na nju – svoju tajanstvenu simpatiju!

Zdravo! Ja sam Sanja! – rekla je djevojčica Martinu kojemu se lice oblilo crvenom bojom maka prije nego se uspio snaći.

Zdravo! Ja sam Martinprljaveuši…ovaj, nisu mi prljave uši… mislim, sad ih perem svakodnevno… hoću reći, prije ih baš nisam prao, pa… – Oh, uh, ah pomislio je još jer se sav jadan ustrtario.

Sanja se samo slatko nasmiješila i rekla: – Pa, Martine, vidimo se sutra poslije škole. U slastičarnici na uglu.

A Martinu je od toga srce triput tako jako poskočilo da je jedna mala sjemenka maka od radosti procvala!

Oh, ljudi moji! Sada je Martinu iz njegovog lijevog uha (onog bližeg srcu) provirivao nježan cvjetić crvenog poljskog maka!

I ne samo on, sljedećeg je dana procvao i jedan zlaćani maslačak u desnom uhu. A do kraja tjedna i cijeli jedan rukohvat sićanih tratinčica! Bila je tu i jedna maćuhica, jedan ponosni neven i jedan prkosni prkos! Ali, zacijelo najveće iznenađenje je bila prekrasna mirisna narančasta ruža penjačica!

Martinu se smiješila budućnost sretnog cvjećara!

A Sanja? Sanja je od toga dana bila Martinova i Martin je bio Sanjin. Ona je voljela njegov cvjetni izgled, a on je volio nju!

I sretno i cvjetno su živjeli još dugo, dugo!